Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pantera2you

Marketing

eto na!

Jesam li ti rekla da je lišće ostalo još posve žuto? Da se nije pripremilo na umiranje? Nisi me slušao kada smo hodali jedno uz drugo taj dan. Bjelina snijega ostavljala je tragove mog kretanja znajući da se više nikada neću vratiti, ne u tom smjeru, ne po tim stopama. Zar se ne sjećaš kako sam ti spomenula da ne volim reprize? I opet me ljudi nisu shvatili ozbiljno. Jesi li ti? Ikada?

Samo su se provlačile misli o nekom drugom životu. Život koji si trebao proživjeti, a nisi. Život koji ti nije bio namijenjen. Tako sam pohlepno od toga željela isisati svu snagu. Čak i iz tebe. Sve tvoje atome zarobiti kao svoje. Pa ih pohraniti negdje duboko. Na sigurno. Zarobljene strastvenom bojom mahagonija. Jednom kada prođe sve, otvoriti Pandorinu kutiju i čekati dovoljno dugo ipak udahnem život onom dobrom što je bilo skriveno na dnu. Nešto što će spasiti svijet. Što li će to spasiti nas? Tebe i mene?

Znam. Previše razmišljam. Rekao si mi to.

Misliš da nam ima pomoći? Meni nema. Shvatila sam to onog jutra kada sam gledala u onu čudnu građevinu zaglađenu staklenom površinom. Učinilo mi se da nas masa armature polagano pritišće. Postajemo manji. Emocije kao da su stisnute samo unutar čovjeka. Ugurane u malu kovertu. Ne smiju van. Zato i svijet jest takav. Shvaćam zašto svoje patnje držim duboko u sebi. Znaš, ja sam mogla uvijek namjestiti osmijeh. Ti ne. Zašto ne? Jesi li mi ikada to pokušao objasniti ili si samo šutio? Zašto se toga ne sjećam? Možda je to bio jedan od onih dana kada sam te gledala u oči i vrtila svoj scenarij, ne slušajući što mi govoriš, ne zapravo. Nesvjesno sam sama neke odgovore odbacila od sebe. Vjerojatno ih nisam željela.

Nisam nesretna, ne. Ovo je samo pisanje. Što se čudiš? Uvijek taj tvoj pogled. Ne znam što mi želiš s njim reći. Draže mi je bilo sakriti se sinoć iza tvog lica i poljubiti te. Prenijela sam ti tako dio svoje sreće i nesreće. Tko zna kako se sada osjećaš.

Hej, ne gledaj me. Zar bi bilo lakše da sam pisala u stilu Zagrepčanke? Mala slova i sve to? Bi li i misli bile manje? Ili bi samo bile 'bile' boje? Znam, ne voliš je. To je samo boja. Ok,ok, znam. Šutjet ću.

Jesi li znao da te tuga može pretvoriti u psa? Ne, nisam ni ja. Uspješno mi je to oslikala danas. Ona bi bila Žućo. Tražila pažnju i nešto za prigrist. I tako hodala svijetom da me nema. Možeš li pojmiti metamorfozu iz čovjeka u psa samo ako ne postojiš? Ludo je volim. Priznat ću ti jednom.

Dođi, srećo, ti koji nisi dokučen, znam ti pogled. I ne pitaj se što mi se to dogodilo dok te nije bilo. Nećeš naći odgovor. Staloženo stvorenje ne odgovara. Znaš li zašto? Staloženost je stanje u kojem se pitanja ne rađaju. A sreća je ionako samo mit. Vjeruješ li da sam mitsko biće? Pročitala sam te negdje tamo davno.

Misli da sam tužna. Da je tužno, a nije. Ovo je samo pokušaj tok svijesti utisnuti u papir. Neću uspjeti. Jednom, možda. Jesi li se pitao kada je točno to 'jednom'? Mora biti. Postojati. Negdje, nekom vremenskom mjernom jedinicom određeno. Ako ne, tada ne postoji. Tada se ništa neće dogoditi. Ne za ozbiljno. Hoćeš li mi dati odgovor na to? Očekujem to od tebe.

Dan je. Iako je mračno. Moram otići. Prestati ukucavati slova koja bezuvjetno daju nesmislenu cjelinu. Moram. Kaže da je tužno. A nije. Trebam vidjeti. Shvatiti zašto ne razumije. Zašto ne razumije sreću…


Post je objavljen 29.11.2007. u 11:28 sati.