Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dustwarrior

Marketing

Rođenje mog sina

Sve je započelo u šest i petnaest. Ustao sam se , kao i svakog dana i krenuo se pripremati za posao. Wc, brijanje, pranje zuba, šuljanje u mraku uz pomoć svjetlosti iz mobitela da ju ne bi probudio, hladnoća na mojoj koži. Iz mraka se čulo tiho hej. Rekla mi je da ima kontrakcije. Prije bi me uhvatila panika i ušao bi u 'pripremamo se za porod' naćin ponašanja, ali već dva tjedna imamo te pripremne trudove, tako da sam se nakon drugog odlaska u bolnicu odlučio ne brinuti se.
Ali, ovo nisu bili pripremni trudovi. Bila je to prava stvar. Preodjenu sam se u trenerku i složio stvari, dok se je ona tušira u kupaoni. Pojeo sam nešto, jer sam znao da će mi trebati snage. Obrijano sam ju. Otišli smo.
Sreli smo njezinoga oca na putu niz stepenice, rekli smo mu što mu ide i krenuli dalje. Nismo stajali. Nismo. Njezina nas je majka zaskočila na cesti. Izletjela je iz kuće u spavaćici da pozdravi kćer. Bilo je hladno, lijepo jutru, a ja sam zbunjeno tražio auto. U ruci sam nosio torbetinu od torbe, stvari za nju i za bebu. Crvena je bila ljuta na mene što sam jeo , a ona nije. Prošlo ju je brzo.
Došli smo do bolnice bez probleme, promet je bio lagan i rijedak. Bolnica nije bila daleko. Kada smo došli tamo čekali smo u redu iza žene kojoj očito nije bilo ništa od životne važnosti. Nije vriskala, nije plakala, lice joj nije bilo sivo. A, mi smo čekali sa dvije minute razmaka između kontrakcija. I čekali smo sve dok joj nije pukao vodenjak. Tamo u jebenom hodniku. Brzo su nas posjeli na CTG i izmjerili lijepe plave trudove.
U rađaonici su odvojili Crvenu od mene. Primalja mi je došla i stavila na mene komplet za očeve koji prisustvuju događaju i koji bi se potencijalno mogli srušiti na pod tijekom poruka. Primalja je imala iskustva, mislim da nije prešla dvadeset i drugu. Odmah mi je pokazala sigurno mjesto gdje sam mogao parkirati guzu u slučaju da mi pozli. Prihvatio sam to kao i svako upustvo u životu. Šutljivo. Zadržao sam svoje mišljenje.
Crvena je htjela porođaj na stoliću. Mislili smo da je tako najbolje. Nije bilo. Primalja se nije mogla postaviti, doktorica se nije mogla postaviti. Stažiskinja se nije mogla postaviti, druga primalja se nije mogla postaviti. Nitko se nije mogao postaviti. Kada je postalo jasno nakon tri sata da je beba zapela na pola puta i da nikuda ne ide, da su trudovi prekratki, a Crvena je iz svega glasa vikala da nešto učine da ta bol prestane, da ne može više. Pokušao sam ju bodriti, davati joj snagu. Ali, što muškarac može učiniti u tom trenutku. Dok je bila na stolići, sjedio sam iza nje, i držao ju za ruke dok je imala trudove. Njezino se nježno tijelo napinjalo na moje i trudio sam se svim silama da ju držim u položaju u kojem će joj biti ugodno. kada bi joj trud prošao, dao bi joj vode, ili namazo usne sa mokrom vatom. Poljubio bi ju u vrat i rekao joj da sam ponosan na nju, da me čini sretnim. Da ona to može i mogla je .
Polegli su ju na krevet, dali joj drip i pozvali joj još dva doktora. Obojica su se stavili na njezin stomak, jedan iza drugog, i pomagali joj u trudu. Mislio sam da više nikada neće prestati. Držao sam ju za glavu i gladio joj po kosi . Kada se situacija malo raščistila nagnuo sam se preko da vidim kako je dolje. Bilo je krvavo i bolno, primalja mi je mahnula da priđem bliže. I prišao sam. Vidio sam djetetovu glavicu, dva centimetra od izlaza. Jedan trud, i bio je na centimetru. I napokon je prestalo, u dvanaest nula nula dvadeseti sedmog jedanaestog dvije tisuće i sedme godine rodio se moj sin, moj mali Viking, u veličanstvenom gejziru plodne vode i krvi zakreštao je odmah u svijet moj mali ratnik , koji po svim viđenjima liči -za sada na mene-. Dan je bio prekrasan, sunčan i bez oblaka, jedan od rijetkih takvih dana u studenome. Odmah su ga stavili na mamin trbh, pa su ga oprali , izmjerili i onda joj ga stavili na prsa. Taknuo sam ga rukom, nisam znao da li smijem, nisam znao ništa. Još uvijek ne znam ništa. Oboje smo plakali, suze su same navrle. Bili smo tako zajedno, oni su ga uzeli, omotali i stavili ga meni u ruke. Ja sam ga odnio u drugu sobu gdje sam ga stavio u spravu za bebe, i tako sam ga čuvao sam u toj sobi sljedećih sat vremena njegova života, prvih sat vremena, i upoznavao svog sina. Nije imao jak glas, plakao je ali meni to nije smetalo. nisam osjećao ništa. Bio sam prazan, rekli su mi da je to normalno. Ali, sam kasnije plakao . Kada sam se vratio kući i ostao sam. Ima ruke poput mojih. Iste duge prste isti savinuti oblik dlana, lice mu je moje. Brada i nosić su mu mamini, ali još ćemo vidjeti od koja je što dobio. Vratio sam ga Crvenoj, i ona je počela dojiti. Potjerali su me ubrzo nakon toga.
U liftu sam javio majci, ali se mi se sestra javila na telefon. Sve sam joj rekao. Baterija mi je riknula. Nije bilo važno. Otišao sam do bile i kupio stvari Crvenoj , za tri sata su bile posjete. Došao sam doma u tu veliku, tihu kuću i počeo sam plakati. Nazvao sam majku i zajedno smo plakali na telefonu, svi su moji krenuli na put. Došli su njezini. Njezin me je tata zvao sa stepenica. Bio je sretan, i zbilja sam ga trebao. Trebao mi je muški zagrljaj. Ne znam zašto. Trebalo mi je.

Post je objavljen 28.11.2007. u 23:32 sati.