˝Čitanje sjećanja neživih stvari,˝ počeo je profesor, ˝razlikuje se od čitanja sjećanja živih bića u dvije stvari.˝
˝Molim?˝ gotovo sam povikala. Još mi je samo trebalo učenje neke komplicirane magije.
˝Nije to ništa posebno˝, odmah je rekao Lupin.˝Samo, za čitanje sjećanja neživih stvari, u ovom slučaju kamena, potreban je fizički kontakt, i, dok si u sjećanju, vrijeme normalno protječe i svi će primijetiti da te nema, ako se dulje zadržiš.˝
˝Aha, znači to je sve?˝ upitala sam s olakšanjem.
˝To je sve˝, potvrdio je Lupin i zagledao se u kamen na stolu.
I ja sam, po drugi put te večeri, pogledala kamen. Nije mi se činio ništa drugačiji od običnog bezjačkog kamena, ali sam se ipak upitala nema li možda neke posebne sposobnosti.
˝Ovo je sasvim običan kamen˝, rekao je profesor kao da je znao o čemu razmišljam. ˝Vapnenac˝, dodao je.
˝Zašto baš vapnenac?˝ upitala sam.
˝Vapnenac je, kako bih rekao, najmekši kamen do kojeg sam mogao doći.˝
˝A mekšem kamenju je lakše pročitati sjećanja˝, zaključila sam.
˝Tako je.˝
˝A kakav je...˝
˝Mislim da je vrijeme da počnemo˝, prekinuo me Lupin.
Ja sam samo kimnula glavom.
Slijedeći profesorove upute polako sam položila vršak prsta na kamen. Djelovao mi je nekako prljavo i nisam ga željela dotaknuti cijelim dlanom.
˝Sad počnite u sebi ponavljati: Prije dva sata˝, rekao je Lupin.
˝Profesore, koliko dugo da se zadržim u sjećanju?˝ upitala sam.
˝Pet minuta će biti dovoljno. Samo da vidite kakav je to osjećaj.˝
I počela sam. Trebala sam šest puta ponoviti profesorovu rečenicu prije nego li se išta počelo događati. Inače su bila dovoljna sam dva puta. Nakon šestog puta napokon počela sam se vrtiti. Ali ne onako kako bi to bilo da sam ulazila u ljudsko sjećanje. Vrtila sam se jako sporo i nije bilo onog osjećaja da me nešto drži. Ovaj put sam imala osjećaj da padam. Počela sam padati prema jarkoj svijetlosti koja se odjednom počela stvarati ispod mene i našla sam se na podu profesorovog kabineta.
Nisam uspjela.
Taj me grozan osjećaj progonio dok sam otvarala oči, dok sam se dizala s poda i kad sam bojažljivo pogledala profesoru Lupinu u oči.
Nisam uspjela.
Profesor se naravno nije ljutio. Rekao mi je da probam ponovo i nakon što sam opet završila na podu želio je da probam ispočetka. Nakon četvrtog neuspjelog pokušaja shvatio je da nas je vrijeme pregazilo. Sat je pokazivao pola devet i ja sam odavno trebala biti u spavaonici.
˝Melanie˝, rekao je dok sam uzimala odloženu pelerinu, ˝nemoj gubiti nadu. Sasvim je normalno da ti nije uspjelo odmah. Sljedeću subotu ćeš probati ponovo.˝
Ali, dok sam izlazila iz kabineta, pratio me osjećaj neuspjeha.
***
Bila sam u spavaonici i ležala potpuno budna. Oko mene su Amelie i Annabelle bile u dubokom snu, a Melissa je hrkala. Irma je još u Društvenoj prostoriji dovršavala zadaću iz Čarobnih napitaka. Ja sam razmišljala.
Danas sam počela s čitanjem sjećanja kamena. Nisam uspjela. A bio je to vapnenac, najmekši kamen. Imala sam neki osjećaj da Voldemort ne bi svoju moć povjerio vapnencu. Uzeo bi neki puno tvrđi kamen. Kako ću ja pročitati sjećanja od Kamena ako ne mogu ni ona od vapnenca? A uskoro bi ga trebali pronaći ako su mu aurori na tragu. No profesoru Lupinu se, čini se, nikamo ne žuri.
Post je objavljen 27.11.2007. u 19:20 sati.