Pregled posta

moj najduži post :D

Evo mene :D
Sjetila se ja napisati post.
Tj , skupila sam dovoljno snage za to.
Ma, počela sam ja tu pisati nešto i prije , ali , ostaje je nedovršeno , kao i bezbroj mojih prijašnjih postova. …

Prvo ću zaljepiti ono „staro “ pa ć u samo nastaviti ono novo. I , upozoravam vas : ovo bi mogao biti moj najduži post ikad, tako da vas molim da se fakat naoružate strpljenjem , ako , itko ovo i čita :D

Ajme, koji sam ja debil.
Ja se sjetim da imam blog samo onda kad mi treba cviliti.
Pa, već možete misliti o čemu će biti ovaj post.
A i sigurna sam da već i sami znate da kad se raspišem , nema granica.

Evo , nudim vam još jednu šansu da se povučete , jer , mislim da vam nema smisla ako počnete čitati pa prestanete.

Ja ću početi , neka teku riječi. Ali , ovo što osjećam je 10000000000000000 puta jače , za to ne postoje riječi.





No , daj da ja krenem na priču. To je nastavak prethodnog posta.
Radi se o tom dečku. Hmm, kako da ga nazovem. Ne želim mu otkriti pravo ime , jer , dosta mi je glupo što ga ovako već povlačim po pričama u cjeloj Hrvatskoj ako ne i šire.
U mojem , hm , kako to i nazvati …. Pa, sigurno ste svi vi čuli za Shakespearovog čuvenog Hamleta i njegovo još poznatije BITI ILI NE BITI ?
Pa mi smo to trebali napisati iz hrvatskog. U toj , recimo , pjesmi ili što god bilo nazvala sam ga svojim anđelom . sad mi je glupo zvati ga tako.

Ne mogu opisati kako mi j drago što se jedna takva osoba nalazi u mom životu . neću reći da me uvijek razumije, i imao razumijevanja za mene , jer , ruku na srce , ima dana kada sama sebi nisam jasna i kada mi se čini i da sam sama sebi stranac kojeg poznajem tek 5 minuta. Ali , imati takvu osobu u svoj životu je nešto posebno.
Zato me i oborio tako sa nogu kad smo se upoznali. Hehe …. Kad se sjetim te večeri.
Još sad znam kako mi je srce tuklo kad je on ušao u kafić , i da su mi ruke tako drhtale da sam skoro sav sadržaj šalica prosula po sebi i frendicama oko mene.
Svaki naš „dejt “ mi je ostao u sjećanju.
Skoro svi naši poljupci , počevši od onog prvog na kolodvoru , pa onih gdje smo više ljubili moju kosu koju nam je zločesti vjetar bacao u lica, onih u parku kod kolodvora , pa do onog zadnjeg prije tjedan dana, svih ih se sjećam…. Jer mislim da taj osjećaj koji sam tada imala nikada neću zaboraviti.




To je bio isti onaj osjećaj kao i kad smo se svaki put zagrlili . osjećala sam se , nekako , potpunom.
U onoj pjesmi , Te busque , Nelly govori kako je ona bila na rubu depresije , da je svugdje tražila osobu ma, znate onu osobu koju svi mi tražimo . recimo našu srodnu dušu. On je ušao u njen život iznenadno poput svjetlosti , spasio je od ludila i izlječio sve rane njenog srca ,a onda opet nestao. Ja sam mislila da je on to meni. Ah , to se događa kad plavuša ( da ipak naglasim , PLAVUŠA U DUŠI :P ) misli.
Dobro , za svaku moju prethodnu simpatiju sam isto mislila da bi mogao biti „onaj pravi“ , ali , to sam već odbacila nakon nekoliko dana. No , za ovog sam to baš mislila. Možda bih još mislila da mi nije rekao ono što mi nije rekao.
Ajme, vidim da malo pričam o ovome , pa da preskačem na drugu temu , tako da , stvarno vam nije lako , hehe.
Danas ( naomena , to je bilo prije tjedan dana, sto govori o mom aktivnom pisanju ovog posta i stanju u kojem sam bila ) je još jedna cura prekinula sa svojim dečkom . on je najbolji prijatelj od mog ( o Bože) sad već bivšeg . nisam mogla vjerovati koliko je bila sretna , koliko je skakutala okolo , sve nas grlila i ljubila. Znam da joj vjernost nije jača strana , pa sam mislila da će sad biti sa nekim drugim. Govorila je da je voljela ovog. Baš me rastužila kad mi je pod geografijom poslala na papiriću da ne može vjerovati da i ja prekidam sa ovim. Pitala me što ću. I onda napisala , da je ona sretna samo da ne bude tužna , voli ga , i ostavila ga.




Znam da zvuči patetično , ali , ja sam mislila to reći ovom svom danas.
Neću poricati , nikada nisam osjećala nešto više prema nekom dečku nego prema njemu. Ili bar sam tako mislila. Sad stvarno više nisam sigurna ni u što. Bilo bi mi pametnije da sačekam da se malo saberem i da onda nešto pišem ,ali , bolje ovako izbaciti sve iz sebe , jer ne želim to više držati u sebi. Pa to nije fer. Ako prešutim osjećaje, patim. Ako pak priznam , patim. Hmm , gdje je tu logika života ???
Ma, ima li ovo smisla. Nisam ni sigurna da ću mu moći dati adresu da ovo pročita. Ali , hajde,…. Da ja nastavim.
Htjela sam mu priznati da ga volim ( iako je to ipak razbacivanje sa rječima ) i da bih dala sve na svijetu da ga ne moram ostaviti , makar se i zavaravala da je sve super iako nije. Neću sad tu srat o manama koje je imala naša veza. Znam da sam ( pre ) često bila naporna , i one moje glupe zabrane ( koje su , btw, bile šale ) možda doprinjele tome što je sve završilo. Dakako , ako je završilo. Istina, tu je dogovor o tome da budemo prijatelji , a kada malo bolje razmislim , mi kao i da smo cijelo to vrijeme i bili SAMO frendovi , koji su se ponekad znali poljubiti . tome još pridonosi činjenica da smo si bili prve prave veze.


Kad se sjetim kako je to jučer ( tj , prije tjedan dana ) izgledalo…. Sjedili smo na „našem starom mjestu“ , tj , klupici kod kolodvora i pričali , kao i prije. Samo , ovaj put se nisam nadala zagrljaju. Nemam pojma ko je provaljivao gore i otrcanije fore da se samo oboje možemo nasmijati da se ne bi rasplakali. Dobro da je bilo ispod nule pa su se suze zaledile na samom izlazu iz očiju , i mojoj velikoj samokontroli . boljelo me kada sam vidjela na slabom svjetlu mlina i rasvjete da se i njegove oči sjaje. Njegov frend ga je čekao sa dvjema mojim prijateljicama iz razreda. Iako su bili dosta udaljeni , nisam mogla više smireno pričati , pa sam mu predložila da krenemo da ovi ne moraju čekati. Baš kad sam se mislila podići sa klupice, on je samo rekao „nemoj još. Daj još 10 min“. Nije mi ni bilo jasno zašto je isto to rekao prije tjedan dana kada se isto ponašao kao mrtvo puhalo i kad sam htjela otići samo zato da ga više takvog ne gledam i da me to pati , zašto me i onda zadržao ?
Boljelo me i to što mi je pričao sve one gluposti koje sam toliko puta čula od moja 2 naj frenda ( m. & g. ) , kako sam ja dobra osoba , super cura , kako mogu imati koga god hoću i sva ta sranja, ali , ako je to istina , zašto smo onda prekinuli ? zašto me onda on ( više ) ne želi ?'????




Zadnji put kad sam uhvatila suze je bilo kada smo se trebali rastati. Kad smo se digli , znala sam da mu se neću moći zavaliti u zagrljaj , poljubiti ga i opet se osjećati kao da je cjeli svijet moj. Još me više boljela spoznaja da to nije samo sad – nego da to nikada više neću moći. To me tako tjeralo na plakanje, ali , nekako sam uspjela dići ruku i uzvratiti pozdrav kad sam vidjela njegov smješak . dobra stvar je bila u tome sto sam si kačket nabila na lice, a i ovratnik jakne visoko podignula pa mi se lice skoro nije ni vidjelo.
Kako li je samo to bilo ironično - na mjestu gdje je sve počelo , sve je i prestalo…..


Na kolodvoru mi se dogodilo ono što i onoj curi iz mog razreda danas . smijala sam se , bila tako sretna. A osjetila sam da duboko u meni , čeka tuga sa suzama . željela sam da više izađu , da počnu teći jer će prije i prestati. Kad sam došla u svoju sobu , ugasila svjetlo i po vrag zna koji put pustila WAHUM ili neku od tih jebenih jadnih pjesama, počele su suze. Lice me peklo , jer topao zrak i tragovi od hladnih suza i nisu neka kombinacija …ali , nisam osjetila bol . dobro , neću reći zašto nisam i kako sam se kasnije uvjerila da mi ipak svi osjeti nisu umrli , jer bi se naljutili,pogotovo neke osobe … ali , nisam ništa glupo napravila. Ili ne jako glupo . glupo u granicama normale.


Trebala bih biti sretna što ćemo biti prijatelji , što će i dalje biti u mom životu . dakako , tu je moja mana – sve želim odmah i ne volim čekati. I ona da jakoooo teško prihvaćam poraz. Zato i ne želim priznati da je otišao. Želim da opet pokušamo.
Kako da mu to kažem ????
Nikada u nikog nisam bila tako zaljubljena , tako luda za nekim kao za njim. Željela sam da svaka sekunda sa njim potraje što je duže moguće , da , pa , nije me sram reći , zauvijek ostanemo zajedno.



Neću reći da ja ne snosim dosta veliki dio krivnje, ali , i moje prijateljice su tu pomogle. Od početka mi govore da je on budala , kreten , ma, sve najgore , da ga napucam , da mogu bolje….. istina, nekad se znao tako ponašati , ali , opet nije to zaslužio. A pogotovo što ga one i ne poznaju . pomalo je u društvu i izigravao colera . sad će neki odmah početi vikati _: dvoličan , dvoličan…. Ali on to nije
Ako i ne , ja to ne želim prihvatiti….
Kako Alex kaže , najgore je praviti se slijep i namjerno ne htjeti vidjeti istinu….
A sad jedna moja frendica treba biti sa njegovim frendom.



Nekad mi se stvarno čini da je moj život neki roman , scenarij za sapunicu ili nekakva luda moderna tragi-komedija, ili šta ti ja znam šta…

Sad, kad usporedim likove iz raznih knjiga koje sam pročitala :
Holly iz P.S: volim te ( koju još uvijek čitam ) i nakon suprugove smrti mu je i dalje vjerna i slijepo odana , Ana iz Otoka je pokušala naći sreću sa Andrejasom i njogevim novcem , a na kraju ga varala sa njegovim bratićem Monolijem ( ak se dobro sjećam imena) , dok je njena sestra Marija , cjeli život brinula samo za njihovog oca , i tako skoro prokockala šansu da bude sa doktorom koji ju je izliječio od lepre.
I , dakako , likovi iz moje najdraže knjige su isto tu : Bella je pokušala naći utjehu u prijateljstvu sa Jacobom , samo da ispuni prazninu koju je Edward ostavio sa sobom .
Kad smo kod toga, na algoritmovoj stranici sam vidjela da je 3. dio došao u Hrvatsku :D:D:D pa ovom prilikom molim Bellu da mi sve ispriča u komentarima , ukoliko to već nije u Bite Fightu .




Zašto nas ta glupa ljubav tako pati ?
Koji joj je smisao uopće.
Dobro , drago mi je zbog vas koji je imate. A vi koji je nemate, koji ste isti kao i ja ,
Što ćemo mi ?
Hoćemo li se i dalje nadati ?
Ili dići ruke od svega, poslati sve u k….. i nastaviti patiti i cviliti.




Sutra idem opet u Master . ON će sigurno biti tamo. Što da radim ?
Mislite li vi da ima još nade za nas dvoje. Hm , glupog li pitanja. Nisam vam sve ni ispričala , a i da jesam , opet, ne poznajete ni njega, a ni mene , ma koliko god iskrena bila ovdje na blogu , čovjek ima svoje tajne duboko u sebi koje nikome ne govori. ….

Onima koji su došli do ovog djela, čestitam :D
Sad ću staviti još neke moje pjesme . ali , među njima je i moje biti ili ne biti što možemo slobodno nazvati i mojom lirsko – epsko pjesmom :D

Biti ili ne biti ?
Kako možemo još biti u ovom svijetu ?
Ratovati sa nevidljivim silama života i nepravde,
Boriti se sa demonima tuge, boli , ljubavi i laži,
Slušati lažna obećanja nade ,
I vjerovati.
Biti ili ne biti ?
Biti ovdje i trpjeti , ili ,
Biti sebičan i dići ruku na sebe
I skratiti si muke ,
Ostavljajući nekadašnje voljene
U moru lažnih suza i neiskrenih žalopojki.
Rane koje su ostavile riječi , ljuto peku,
A sad , sve one prolaze kraj mene,
Jer ,dosta mi je lažnih isprika i prijateljstva,
Zlih namjera koje su prekrivene
Lažnim velom povjerenja.
Razmišljanja nas uništavaju ,
Jer zbog njih i shvaćamo kako smo jadni ,
Zbog njih se smrt i čini sigurnom lukom
U kojoj nema problema,
Spas napaćenoj duši ,
Nešto obećano.
Tek sada shvaćam da smo mi
Kao figurice za šah
Kojima se poigravaju
Sudbina ,Bog ili neka druga viša sila
Puštajući nas da padamo i da se dižemo
Rade li to oni iz zabave ?
Zar je zabavno gledati kako
Mlade duše propadaju ,
Kako sami dižemo ruke na sebe,
Bože, pa gdje je tu tvoja milost ?
Nemam ime.
Zovite me anđeo boli
Koji je rođen u najtamnijoj suzi
Koju je pustilo plavo oko
Nada i vjera su izgubljene ,
Jer tuga je moja prijateljica.
Poraze više i ne brojim ,
Ne nadam se boljem sutra.
Crno srce se pretvara u kamen,
Jer mislim da ne postoji osoba koja kamen
Može slomiti kao figuricu od stakla.
Otišla sam iz raja ,
Jer je znatiželja prevladala ,
Željela sam uvijek nešto više…
Vrag mi je polomio krila ,
Dušu sam izgubila jer
Sam se prepustila beznađu.
I sad se oči ne mogu osušiti
Jer suze stalno padaju.
Svi naši ciljevi su srušeni ,
Na bojištu osjećaja je
Zatišje pred buru ,
Uskoro će biti sve gotovo.
Riječi će samo proći,
Kao vjetrovi kroz
Pustu zemlju razorenu
Teškim suzama.
Srce puca po šavovima
Za voljenim , koji
Kao i da ne zna da postojim.
Što je to u nama tako zlo,
Što nam daje zadovoljstvo kad
Gledamo kako drugi pate
I polako umiru od boli.
Sreća je kurva.
Prvo ti se tako velikodušno daje,
I kad pomisliš da je sve najbolje što može biti,
Napušta te bez pozdrava i ostavlja smo Tugu za sobom.
Ona je još gora
Stalno te podsjeća na ono nekad
Muči te pitanjima
Što bi bilo kad bi bilo
A dobro zna da se vrijeme ne može vratiti
Život mi je najgori neprijatelj.
Toliko me ponižava,
Daje mi tako puno lažnih obećanja u koja još uvijek vjerujem,
Pušta me da patim.
Razmišljala sam o tome da se definitivno oprostim od njega.
Ipak , ta prokleta nada mi ne da mira.
Možda će se predomisliti,
Možda će na kraju sve biti dobro.
Biti ili ne biti ?
Ne želim biti u ovom svijetu
Jer svaki dan je gori od prethodnog,
Suze postaju teže,
Život okrutniji ,
Tuga jača
A sreća se čini poput
Davno zaboravljen uspomene.
I sad, u najtamnijoj noći,
Dok se borim sa samom sobom ,
Na crnom nebu
Pojavilo se nešto :
Neka svjetlost .
Što je to ?
To je bijeli anđeo ,
Koji je došao spasiti me.
Nakon sve one patnje,
Koju sam osjetila zbog ljubavi,
Ja sam se opet zaljubila,
Zaljubila u malog anđela
Koji sada čuva srce moje.
Njegov zagrljaj je kao raj ,
Okus njegovih usana
Slađi je i od meda ,
A njegove tamne oči
Su moja ogledala tuge.
Svoj život mu predajem ,
Iako ga jedva poznajem.
Biti ili ne biti ?
Ja želim biti ,
Želim živjeti ,
Pustiti vremenu
Da izliječi
Sve rane moga srca,
Opet se početi nadati,
Smijati , uživati ,
Ponovno početi graditi
Prijateljstva iz onih
Klimavih starih razrušenih temelja
I biti sa mojim malim anđelom.
Ponekad mi se ipak čini,
Da moja potraga nije još završila.
Moj anđeo me možda ipak ne voli.
Ili ne onoliko koliko ja njega.
A mislila sam da je on taj :
Onaj koji će me spasiti ,
Izvući me iz ove crnine,
Izliječiti sve rane moga srca,
I spasiti me od konačnog ludila.
Osjećaj da je praznina ispunjena nije siguran,
Ponekad se čini da nastaje još veća rupa u mom srcu.
Povrijedilo me ipak previše laži i ipak si
Ne mogu dopustiti da svoje srce u potpunosti predam nekom.
Strah da te ne izgubim , anđele ,
Iz dana u dan je veći i kriv što već noćima
Nemirno spavam na jastuku punom suza.
Ljude treba gledati u oči,
Jer , njih je najteže naučiti da lažu.
Mogu govoriti da mi nije stalo
Da mi je svejedno ako odeš,
Ako nestane i to malo svjetlosti ,
Ali , pogledaj moje oči anđele,
Zar ne vidiš da se borim
Da ne pustim suzu,
Jer znam da će nakon nje,
Nastupiti još jedan milijun.
Opet sumnjam da li mi se više isplati biti ili ne biti ?
Da znam da će mi tamo biti bolje, otišla bih,
Napustila ovo zlo , ali , što ako me još gore čeka ?
No , sad znam da sam donijela konačnu odluku.
A za to se trebam zahvaliti prijateljici
Čija me tragedija duboko pogodila .
Još jednom se pitam zašto Bog kažnjava i pati samo one dobre?
Zašto Sudbina uvijek napiše najgore životne priče onima koji su
Tako dobri , tako pozitivni , koji su
Uvijek optimistični , kojima sja sunce, iako već tjednima pada kiša?
Njena priča, vratila mi je nadu,
Zbog nje sam opet postala borac.
Nema toga što neću napraviti ako to jako želim,
Nema tog sna koji se neće ostvariti ako
Dovoljno jako vjerujem.
Ovaj život je igra bez granica,
A i nebo nas ne može spriječiti.
Ako čovjek želi i voli sve može postići :
I od neprijatelja napraviti prijatelja ,
Od tragedije komediju ,
Pretvarati suze u smijeh…
Sve izgubljene duše, pođite sa mnom!
Našla sam izlaz iz pakla,
Ima još nade, vjerujte i biti će te spašeni!
A vi , koji bi prodali sve , svoj život ,
Živote svih ljudi oko vas i samoga Boga,
Vi koji ste se odrekli svake vjere i nade,
Koji ste svoja krila sami predali,
Zovem i vas.
Postoji još nada da i vaša krila opet izrastu,
Da i vi pođete sa nama, da se svi zajedno
Vratimo u stari svijet koji nam je svima poznat
I da od njega stvorimo raj.
Znam da to neću moći sama , zato vas i zovem.
Ni sama ne znam još voljeti, učim ,
I želim da mi se svi pridružite.
Želim joj se zahvaliti što mi je otvorila oči ,
Reći svom anđelu koliko mi znači,
A vama da nikada više ne izgubite vjeru i nadu i da
Se ne približite rubu koliko sam i ja.
Biti ili ne biti ?
BITI !
Ne!!!!
Gdje je sve nestalo ?
Opet sam sama.
Svjetlo se ugasilo
Anđele gdje si ?
Zašto si me napustio ?
Zašto ?
Zašto se opet vraćam u pakao ?
Zašto me sad svi napuštate ?
Anđele …….
Zar je sve to bilo gluma ?
Zar je svaki poljubac bio laž?
Zašto si mi tako okrutno zabio nož u leđa ?
U ovoj bitci života, ljudi padaju i dižu se.
Opet su me ranili.
I to onaj kojem sam najviše vjerovala.
Ovaj put ostajem ležati.
Zar imam razloga dići se ?
Opet krenuti i biti još više povrijeđena.
Znam ,da dok rane zarastaju , svi vi polako odlazite.
Nastavljate rat sa životom.
Kad se oporavim vas više nećete biti tu :
Neki će pobijediti,
drugi liječiti rane,
a treći se predati i umrijeti.
Evo , objavljujem da se predajem !
Sve ovo više nema smisla.
Nema više stranica za nov početak
U ovoj knjizi mog života.
Iako umirem u bolovima,
Na mom licu će se pojaviti
Osmjeh olakšanja.
Ovo tijelo će pojesti crvi
Po kojima sam cijeli život gazila,
Jer sam mislila da ja kontroliram njihov život.
Ova duša, će napokon biti slobodna,
Sva ružna , i onih nekoliko lijepih sjećanja će se izbrisati,
Nestati kao i moje ime.
Ako me se i sjetite , molim vas,
Neka to bude onda kad sam se smijala
Zajedno sa vama.
Nije svaki moj osmjeh bio laž .
A tebi, moj krvniče,
Želim sve najbolje u životu ,
Da živiš kao da me nikada nisi ni znao ,
Ali , samo molim Boga , za osvetu , i
Da svaku noć vidiš moj uplakani lik
Kad zaklopiš oči
I da te do kraja života progoni sjećanje.
Biti ili ne biti ?
Vi odlučite sami ,
A za mene će odlučiti vrijeme….




I ,sad, moja najnovija pjesma , koje je nastale čak prije pola sata :D
Nema konkretno ime …. Možda IGRA ?

Koja je ovo igra ?
Kako se zove ?
Kakvo se ime može dati igri u kojoj
Trebaš natjerati protivnika da te zavoli ,
Glumiti da je sve lijepo i onda ,
Na što je moguće okrutniji način
Iščupati „voljenom“ srce iz grudi
I gledati koliko mu treba
Da ne pukne,
Da ne prestane kucati ,
Gledati kako osoba ,
Koju si do jučer ljubio pati ,
Plače i zaziva ime tvoje,
A ti se praviš lud i ignoriraš.
Kad osoba napokon dotakne dno ,
Možeš joj vratiti ono nešto
Što je ostalo od njenog srca.
Neki ni to ne naprave.
Osušena slomljena srca
Čuvaju da ih podsjeća na pobjedu.
Meni ta igra nije bila poznata ,
Sve dok je nisam zaigrala sa tobom.
Kako si rekao da se zove ?
A , da , sjetila sam se :
Ljubav .






Ipak , imam ja nešto milosti u sebi. Ovo će biti kraj posta :D
Yeah ! hajde, da vas čujem , slobodno počnite vikati.
I ,da , ljudi , fakat ste legende što ste uspjeli ovo pročitat , samo se nadam da niste švercali. ;)

Do čitanja , pusa & pooozz







Post je objavljen 26.11.2007. u 19:07 sati.