Hrpe razbacanog lišća ležale su na umornoj, sivoj cesti.
Miris vlažne, svježe zemlje ulazio joj je unosnice.
Miris nafinije svile nečijeg osmijeha parao je sumorno nebo.
Ponekad letiš, a nisi ni svjestan koliko se čvrsto držiš za zemlju.
..
Vjetar je udarao o leđa, kao da malu barku gura u nemirni ocean...ili možda da je odvede na neke nove otoke.
..
Postoji li nešto što te natjera da u tišini osluhneš baš sve što ti treba?
Samo zaklopiti oči i poslušati... Treptaj oka, neotkrivene nade i šapat vjetra.
..
Smiju li se zaista kad bljuzneš u lokvu vode...ili i oni ponekad požele biti djeca?
Samo zaroniti u dubine svoje vlastite duše, i mahnuti djetetu u sebi.
..
Priča li svaki san neku neispunjenu želju ili tek otkucaj novih svjetova u beskrajnoj dimenziji naših nadanja?
Samo zaklopiti oči...i otići.
...na neke nove otoke u suton nemirnih valova.
Post je objavljen 25.11.2007. u 18:44 sati.