Ova priča je o vojniku koji se konačno vraćao kući nakon rata u Vijetnamu.
Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. "mama, tata, dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio dovesti." - "Naravno", odgovorili su. "Bit će nam drago da ga upoznamo." - "Ima nešto što biste trebali znati", nastavio je sin "On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku inogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama." - "Žao nam je zbog toga što mu se dogodilo sine", Odgovorili su roditelji, "ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći živjeti." - "ne, mama i tata, ja želim da on živi s nama." - "Sine", rekao je otac, "nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Netko tako hendikepiran će nam svima biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se itko upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći."
Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da vjeruje da je to bilo samoubojstvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identificiraju tijelo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primijetili da njihov sin ima samo jednu ruku i nogu.
Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je voljeti one koji lijepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš ljude uz koje se ne osjećamo ugodno.
Ipak postoji netko tko nas voli bezuvjetnom ljubavlju i tko nas prima u svoje naručje bez obzira na sve...
Post je objavljen 24.11.2007. u 12:27 sati.