Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/karaka

Marketing

SVJETSKA I EVROPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA

SVJETSKA I EVROPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA
Nuret Voloder, Čitanka III razred gimnazije, Sarajevo,1996. godine
Asim Halilović: Čitanka za 3. razred srednjeg usmjerenog obrazovanja, V. Masleša, Sarajevo, 1984. str. 9,10,11,12. i 13.
UMJETNIČKI POKRETI
U periodu izmedu dva svjetska rata.skoro na svim kontinentima, a posebno u Evropi dolazi spontano do lančane pojave mnoštva, u prvo vrijeme, imanentno estetičkih pokreta u široj oblasti umjetnosti (u književnosti, muzici, slikarstvu, filmskoj i kazališnoj umjetnosti), koji su na estetskom planu doveli do radikalnih, a u suštini do antitradicionalnih u odnosu na dotadašnja shvatanja umjetnosti, promjena u pristupu i izboru tematske grade, umjetničkih sredstava izražavanja, strukturiranja i komponovanja umjetničkih djela. Neki od ovih pokreta vrlo brzo će prerasti u svjetske umjetničke pokrete (francuski nadrealizam), neki će ostati, ipak, uže nacionalni pokreti (futurizam u Italiji i Rusiji i dadaizam u Švicarskoj), a neki će izgubiti primarno estetičko obilježje (sprega futurizma i fašizma u Italiji i dadaizma sa anarhizmom u Švicarskoj).
Ono što je bilo svim ovim pokretima u početku zajedničko, to su razlozi njihovog nastanka: prvo, depresivno predratno i poratno stanje u nizu ovih zemalja gdje su se ti pokreti javili nagovještavalo je gorčinu umjetničkog kazivanja i predosjećanje umjetnika o skorim ruševinama tadašnjeg svijeta (Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, balkanski ratovi, pojava fašizma), drugo, vječno nezadovoljstvo umjetnika s postignutim i stvorenim djelom i konstantna želja za lomljenjem ustaljenih estetskih normi (bar za neko vrijeme) koje znače izvjesna ograničenja u primjeni postupka, metoda i sredstava u stvaranju umjetničkog djela, i treće, značajna naučna otkrića u području psihoanaliza (Zigrnund Frojd, Gustav Jung, Džon Votson), koja su u to vrijeme bila prvorazredna senzacija (Frojd: "Pored svijesti, pretežni dio ljudskog duhovnog života tvori djelovanje podsvijesti.")
Najvažniji umjetnički pokreti, koji su se u svijetu i Evropi javili neposredno pred i poslije Prvog svjetskog rata, bili su: futurizam u Italiji i u Rusiji; ekspresionizam u njemačkoj i Austriji, nadrealizam u Francuskoj i pokret socijalne literature u Rusiji i srednjoevropskim državama.
Futurizam
Futurizam (prema lat. futur = buduće vrijeme), kao što smo rekli, javio se u Italiji. Godine 1909. talijanski pjesnik Filipo Tomazo Marineti je u pariškom listu "Figaro" objavio Futuristički manifest kojim je najavio novi književni smjer poznat pod imenom futurizam. Više na osnovu slutnje a djelimično i refleksivnom reakcijom na suvremenu stvarnost, on je energično i pretenciozno zahtijevao totalan prekid sa estetskom tradicijom i otvaranje novih puteva u književnosti koji bi odgovarali dostignutom naučnom i tehničkom nivou. Medutim, izuzev u oblasti teorije književnosti, talijanski futurizam nije postigao značajnije
rezultate u književnoj praksi, odnosno, na njegovim teoretskim koncepcijama nisu iznikla poznatija književnoumjetnička djela.
Ruski futurizam
Za razliku od italijanskog, ruski futurizam, koji se oglasio 1912. godine proglasom pomalo neobičnog naslova Pljuska društvenom ukusu, ima daleko veći značaj za razvoj književnosti uopće, posebno u Evropi. Iza njega su stajali značajniji pisci: Velimir Hljebnikov, Marina Cvjetajeva i Vladimir Majakovski.
Ruski futurizam se, takoder, javlja kao reakcija na tadašnju tzv. konvencionalnu rusku poetiku, koju zastupaju Baljmont i Blok i na rusku književnu tradiciju uopće. On ispoljava težnju da a kvatno izrazi novu suvremenu političku i društvenu (industrijsku) stvarnost. Inspiriran historijskim dogadajem iz nacionalne historije (revolucija iz 1905. godine), ruski futurizam teži novom univerzalnom pjesničkom jeziku. On u književni tekst uvodi žargon ulice i šokantni antiesteticizam. Za motive uzima prizore iz gradskog života i industrijskih predgrada.
Vladimir Majakovski, najveći pjesnik medu zagovornicima ruskog futurizma, stvara poseban tip satirične poezije agitaciono-estradnog karaktera. Nezadovoljan poezijom simbolista Baljmonta i Bloka, njihovim postupkom "utapanja ljepote u maglene simbole", "u nejasne aluzije" i u "muzikalnost ruskog stiha", Majakovski se suprostavlja tadašnoj poetici "parfimerijskog bluda" vulgarnim scenama ulice i krvavim prizorima s ratnih klaonica. On cio ovozemaljski život pretvara u groznu grotesku i izvrgava ga ruglu osamljenog pjesnika. Na osnovama ovakve poetike, on stvara vrijedna književna djela, poeme Oblak u hlačama, Flauta kičma, Čovjek.
Ekspresionizam
Skoro u isto vrijeme kad se u Italiji i Rusiji javlja futurizam, u Njemačkoj i Austriji stupa na scenu novi umjetnički pokret širih razmjera ekspresionizam, i to u nekoliko umjetničkih grana, u slikarstvu, književnosti, muzici, filmskoj i kazališnoj umjetnosti. Ekspresionizam kao umjetnički pokret javio se izmedu 1910. i 1925. godine u više zemalja, s različitim trajanjem i početkom u pojedinim zemljama. Sam njegov naziv potiče od latinske i francuske riječi exspressio i exspression = izraz, škrti izraz, izražaj. Kao oznaka za književni pravac, ovaj termin se upotrebljava od 1914. godine, ali se zasigurno ne zna ko ga je prvi upotrijebio. .
Program ekspresionista su sačinili Hermann Bahr (Herman Bar) i Gotfrid Ben. Njegovu suštinu i razloge njegovog nastanka Bar je ovako formulirao:
"Nikada nije doba potresla takva groza, takav samrtni strah. Nikada nije bio svijet tako mrtvački nijem. Nikada nije bio čovjek tako malen. Nikada nije bilo tjeskobno. Nikada nije bio mir tako daleko, a sloboda tako mrtva. Tu je kriknula tjeskoba i čovjek je kriknuo u svojoj duši, čitavo doba bilo je jedan očajni krik. I umjetnost urliče, u potpunoj tami, zove upomoć, traga za duhom: to je ekspresionizam."
Ekspresionisti ističu tvrdnju "da su umjetnost i uopće čuvstvene čovjekove manifestacije nepomućen odbljesak iskonskih kolektivnih potreba" i da "zbilja nije izvan nas", već je "u nama".
Njih zanima neposredan život, život kao-~supstancija. Za njih je umjetnost krik i odjek života. Ona ne može biti lijepa, jer "krik ne može biti lijep" (Petre). Umjetnost mora da razotkrije "vanvremensku i nadvremensku karakterizaciju čovjeka", njegove vječne strasti i težnje. Njih zanima bezimen, anacionalan, "goli čovjek", onakav kakav je neposredno po svom rodenju. Klasa, rasa, boja kože, nacija, porijeklo samo su vanjske oznake čovjekove, po kojima on još nije čovjek. Ekspresionisti teže da otkriju "njegov unutrašnji život". Oni su po svom osnovnom odredenju i opredeljenju humanisti, i kao takvi, oni se protive "svakom obliku podjele medu ljudima".
Obraćajući se "vječnim strastima i težnjama čovjekovim", ekspresionisti tragaju za njegovom "nutrinom", suštinom, supstantivizacijom, koja nije njegovo izvanjsko odredenje. Oni ne priznaju nikakvu "povijesnu uvjetovanost". Njihovo videnje svijeta i života u njemu je više općenito i apstarktno. Ekspresionisti se "žestoko obaraju na samozadovoljstvo i utilitarizam gradanske civilizacijel". Oni će "otkriti mnogo tzv. Primitivne kulture, na čijem će se izrazu inspirirati i na koje će se ugledati".z
Pjesnici ekspresionističke orijentacije saopštavaju svoju egzistencijalnu zebnju i strah za svoj opstanak. Zbog onog što im se može desiti u svakodnevnom životu, stihovi ovih pjesnika zrače uznemirenošću i nespokojstvom. Zato oni (stihovi) djeluju nekako razbijeno, a osjećanja u njima zbita i zgusnuta. Kad čitamo njihove stihove, imamo utisak da oni nastoje da kažu sve u jednoj riječi. Njihov izraz je ekspresivan. Njihovo videnje stvarnosti je fragmentarno, raščlanjeno na detalje. Njihov doživljaj urbane sredine i uopće civilizacije je nelagodan. Ona prijeti čovjeku-pjesniku uništenjem.
1 Dr Tvrtko Čubeljić: Književnost, Panorama, Zg 1964; str. 133. i 134.
2 Dr Tvrtko Čubeljić: Književnost, Panorama, Zg 1964, str. 133. i 134.
Takvom njihovom doživljaju života i svijeta odgovara forma slobodnog stiha. "strah, opozicija, protest i borba (kao tipične ekspresionističke teme i motivi) stvorili su, dakle, ekspresionistički disakord" (Petre). Pjesnici ekspresionisti pjevaju o ratu, o svim oblicima borbe i protesta, o svakoj vrsti socijalne nepravde, o svakom obliku ugrožavanja slobode i čovjekovog dostojanstva i ponosa. Oni su, po tome, revolucionarni pjesnici, najčešće nezadovoljni društvenim poretkorn i odnosom predstavnika vlasti. To je obilježje gotovo svih Benovih pjesama. Najpoznatiji pjesnici ekspresionisti su Franc Verfl, Ernest Toler, Georg Trakl, Georg Hajm, Bertolt Breht, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža.
U dramskoj umjetnosti ekspresionizam je postigao vrlo zapažene rezultate. Dramski likovi su simbolično strukturirani. Dramska ekspresionistička djela su djela slobodne pjesničke imaginacije. Najpoznatiji ekspresionisti dramatičari su Ernest Toler i Bertolt Breht. Tolerov teatar je ekspresionistički. Poznata njegova djela su Preobrazba, Masa čovjek, Borci protiv stroja. Breht je osnivač tzv. epskog teatra, jer u tokove dramske radnje "umeće tačke i songove kao komentare i dopune". On je poznat, prije svega, kao dramski teoretičar, koji je postav o tzv. teoriju otudenja. Za njega se misli da je nastavio orijentaciju Eugena Ionescoaua i Samuela Beketa na razbijanju konvencionalne drame i na stvaranju tipa antidrame. Najpoznatije njegove drame su Majka Hrabrost i njezina djeca i Kavkaski krug kredom.
Nadrealizam
Začetnik nadrealizma kao umjetničkog pokreta je Francuz Andre Breton. On je objavio dva manifesta ovog pokreta: prvi,1924. i drugi,1930. godine. U njima tvrdi da je "nadrealizam čist psihički automatizam pomoću kojeg čovjek pokušava da izrazi stvarno funkcioniranje misli. Nadrealizam počiva na vjerovanju u višu stvarnost ... u svemoć sna ... igru misli ... (i da) teži da konačno sruši ostale psihičke mehanizme".
Sam naziv nadrealizam tumači se kao nadstvarnost, kao neka viša stvarnost. On stavlja težište na onom što je "iza čovjekove svijesti", što je njegova "podsvijest". U teoriji ovog umjetničkog pokreta, koji će izaći van područja Francuske i prerasti u širok, svjetski umjetnički pokret, jesu naučna otkrića tadašnjih čuvenih psihoanalitičara Sigmunda Frojda, Gustava Junga i Džona Votsona, koji su istraživali ljudsku podsvijest. I nadrealizam želi isto: da istraži neistražene mogućnosti umjetničkog doživljaja, da prevlada "logičke, racionalne, tradicionalne predodžbe", isključujući pri tome svaku "kontrolu racia".Podsvijest
Nadrealizam insistira na "apsolutnoj spontanosti". On "težište stavlja na viziju, nagonske oscilacije, halucinacije i elemente snova".1 On umjetriičko stvaralaštvo "prepušta vodenju podsvijesti koja jedina može prodrijeti do dubine stvarnosti. (...) Nadrealisti se žestoko opiru svakom realizmu, racionalizmu i kontroli razuma u osebujnosti stvaralačkog čina; smatraju da intelekt izobličuje duboke sadržaje duha. Stvaralaštvo izvire iz dubine podsvijesti, iz vizije i alogičkih snova o svijetu i životu. Do najvećih otkrića može se doći instiktivnim i kontroliranim podsvjesnim traganjem, jer se samo tako može doseći do tajnih dubina duše. Nadrealisti ... naglašavaju djelovanje duševnog automatizma, pribjegavaju tzv. automatskom pisanju, a otklanjaju sve estetske i moralne preokupacije. Njih stvarno više zanimaju lirski psihogrami i zato su se svestrano orijentisali na psihoanalizu i podsvjesni život čovjekov".z
Jedan od najvećih pjesnika nadrealizma je Gijom Apolinar. On je, u stvari, uveo i sam naziv ovog književnog smjera, prema francuskom surrealisme = nadstvarnost. Čuvena njegova zbirka je Red i pustolovina.
Mnoga od poznatih evropskih imena u nadrealističkoj književnosti 30-tih godina ovog stoljeća pristupiće književnom pokretu socijalne literature, koja se javlja kao posljedica teških socijalno-političkih i ekonomsko-kulturnih prilika kakve su bile u to vrijeme u Evropi i svijetu .
Socijalna književnost
Pokret socijalne literature kao književni pokret je u prvo vrijeme značio progresivnu društvenu orijentaciju u književnom stvaralaštvu, jer je u širokom tematskom rasponu osudio imperijalistički rat i sve njegove aspekte koji su bili upereni protiv slobode i dostojanstva čovjeka. On insistira na idejnosti djela. Od pisaca je zahtijevano da se angažuju na rješavanju društvenih problema, na način što će u svojim djelima saopštavati istinu o potresnim ljudskim sudbinama i katastrofama, koje su proizašle iz postojećih klasnih društvenih razlika. Zato je socijalna literatura po svojoj suštini tendenciozna, aktivistička i angažirana.
Na kongresu pisaca u Harkovu 1930. godine donesen je program socijalne književnosti. U njemu se insistira na utilitarnosti književnog djela u društvenopolitičkoj borbi. "(T)eme treba da budu pristupačne radnom čovjeku i obradene realističkim postupkom. Sva se književna djelatnost treba najuže povezati sa stvarnim životom ..."s
1 Isto, str. 348. i 349.
2 Isto, str. 348. i 349.
3 Isto, str. 259.
Najpoznatiji pisci socijalne literature su Maksim Gorki, Petar Bezruč, Nikolaj G. Černjiševski, Avgust Cesarac, Oskar Davičo.

SVJETSKA I EVROPSKA KNJIŽEVNOST IZMEĐU DVA RATA
Glavni predstavnici
U periodu izmedu dva rata, "(n)a svjetsku scenu izlaze pisci pojedinih zemalja što su ranije za evropskog čitaoca u znatnoj mjeri bile prekrivene velom nepoznavanja.
Iz Indije dopire snažni glas starog barda Rabindranata Tagore, polifonog genija, koji uz realističkog romanopisca Prem Čanda ("indijski Gorki"), zatim Vir Singa, epskog pjesnika ... i još neke stvaraoce najdostojanstvenije reprezentiraju indijsku kulturu.
Godine 1919. u Kini se javlja "pokret od 4. maja', koji nije imao samo politički nego i u mjetnički karakter i smisao... Osim Lu Sina, koji je kao najaktivnije i najisturenije ime ove epohe odigrao presudnu ulogu u književnom životu zemlje, javljaju se i druge velike pjesničke ličnosti, kao Kuo Mojo, pisac revolucionar, pa Mao Tun, proleterski romansijer, s neorealiastičkim tendencijama, i čitava plejada njihovih sljedbenika.
U Japanu djeluje Kavabata Jasunari, romansijer, vatreni pristalica neosenzacionalističkog pokreta.
Sjedinjene Američke Države, osim značajnih pisaca bijelaca (Luis Sinklera, Frensis Skot Ficdžeralda, Džon Dos Pasosa, Ernest Hemingveja, Viljem Foknera, Tomas Vulfa, Džon Stejnbeka, Judžin O'Nila), daju i prve crnačke pjesnike, medu kojima najistaknutije mjesto imaju Lengston Hjuz i Kaunti Kalen, uz prozaistu Ričarda Rajta. Predstavnici ove književnosti uz druge tematsko-motivske preokupacije, pretežno socijalno nijansirano tretiraju u svojim djelima rasno pitanje, često polemički i vrlo strasno.
Na literarnim prostorima Latinske Amerike stasa neprolazna pjesnička ličnost Čileanca Pabla Nerude, emotivno vezanog za progresivne snage španskog gradanskog rata ("Španija u srcu", 1937). Osim njega neophodno je spomenuti još nekoliko predstavnika hispanoameričkih književnosti, koji su svojim snažnim talentima obilježili ovu eru, a to su: Salvador Dijas Miron (Meksiko), pjesnik surove hladnoće; Rikardo Haimes Frejre (Bolivija), obnovitelj metričkih pravila u pjesništvu; Leopoldo Lugones (Argentina), poeta poletnog talenta, oprobao se u nekoliko modernih pjesničkih škola; njegov zemljak Enrike Lareta proslavio se historijskim romanom; Romulo Galjegos (Venecuela) i Siro Alegria (Peru) bave se pretežno socijalnim romansijerstvom; Migel Anhel Asturijas (Gvatamela) postao je Nobelov laureat zahvaljujući, prije svega, svojim "Gvatamelskim legendama", pisanim u nadrealističkom duhu kojim odiše i ostala novelistička proza ovog velikana; utjecaju tog pravca podlijegali su i Aleh Karpentjer (Kuba) i Enrik Amorim (Urugvaj). Brazil (portugalsko jezičko područje) isto tako nudi svoje stvaraoce ondašnjeg uzburkanog vremena: pjesnici Mariju de Andrade, Osvald de Andrade, Manuel Bandeira i Karluš Drumend zastupaju u poeziji racionalni modernizam, dok prozaisti Eriku Verisimu i Žoze Linš de Rogu na osebujno realističan način tretiraju pretežno gradsku i regionalnu tematiku. Upravo zaslugom navedenih petnaestak pisaca, u najvećoj mjeri, latinskoameričke književnosti su se izborile za ravnopravan kulturni tretman u svjetskim razmjerama.
Afrički kontinent, prvenstveno arapski sjever (i arapski svijet Bliskog i Srednjeg Istoka) takode nije ostao pasivan u književno umjetničkom previranju iz druge četvrtine dvadesetog stoljeća. Uticaj zapadnih pisaca, posebno onih simbolističkog opredjeljenja, vidljiv je kod mnogih pjesnika Az-Zahavi (Irak), Šefki (Egipat), Halil Mutran i Amin ar-Rihani (Liban) koji uz nastojanje da sačuvaju tradicionalnu motiviku oslobadaju svoju poeziju starih ritmova i okoštalih kalupa i šablona. Od proznih stvaralaca najistaknutiji je Taha Husein (Egipat), genijalno svestran kreator koji se ogledao u mnogim žanrovima (kritika, esejistika, historijska priča, roman, pripovijetka, novela, dnevnik, autobiografski zapisi i kulturologija uopšte), pisac izuzetno gipkog klasičnog arapskog jezika. U svom stvaralačkom postupku djelimično je prihvatio stanovita moderna stremljenja u literaturi, zadržavši dobrano dozu tradicionalizma. Ovdje je neophodno navesti činjenicu da su u to vrijeme pored književnoumjetničkih tvorevina na arapskom nastala i djela na kolonijalnim jezicima. Izvjestan broj pisaca, posebno Marokanaca i Libanaca, a nešto manje Egipćana, stvara na francuskom, a pojedinci i na engleskom jeziku.
Što se crne Afrike tiče (ako izuzmemo pisce iz reda kolonizatora, koji pišu na svojim jezicima francuskom, engleskom i portugalskom), u pojedinim regionima, posebno u istočnoj i južnoj Africi, javljaju se književnici koji obavljaju radove (prilagodenim latiničkim pismom) na domorodnim ježicima (zulu, tvi, fanti, joruba i drugim). Tom Mofol romansijer (Čaka, 1925.) piše na sotuu, pjesnik Šaban Rober na svahiliju, prozaista Nžamba Medi (roman Nananga Kon, 1939) na jeziku bulu. Uz njih djeluju i crnački umjetnici koji stvaraju na jezicima kolonijalnih osvajača, među kojima se izdvaja Pol Hazume, (Dogisimi, 1938.). Pri kraju ovog razdoblja, nekoliko godina pred II svjetski rat, pojavio se sa svojim pjesmama i esejima Leopold Sedar Sengor koji će u naše doba postati najslavnije pjesničko ime afričkih negroidnih prostora. Njegova intelektualna borba i nastojanja da se afričkim crnačkim književnostima da ravnopravan tretman i zasluženo mjesto u kulturnom naslijedu čovječanstva tek danas daju stanovite rezultate.
U književnoj produkciji Australije, gdje su viđeniji literati (Etl Lindsi Robertson, Majls Frenklin, Ketrin Suzana Peričard, Martin Bojd i dr.) okupljeni oko sidnejskog časopisa Bilten, osim opštih tema koja tretiraju društvena, politička i obiteljska pitanja, javljaju se i neke specifičnosti, kao što je problematika urođenika, dotada nepoznatih i zapostavljenih, ili teški životni uvjeti meleza.
Uzdrmana ratnim strahotama i užasima razaranja i smrti, krvi, baruta i drugih svakovrsnih zala i nevolja, Evropa međuratnog razdoblja liječi rane i traume, između ostalog, i putem literature. "Svojom dugotrajnošću i razmjerama, ogromnim brojem ljudskih žrtava. I svjetski rat je zaprepastio i poremetio ljude; činilo se da su dogadaji razbili okvire jednog načina mišljenja koji nije bio skrojen po njihovoj mjeri" (Larousse, I, str. 54). Moderni književni pokreti, čija je kolijevka upravo naš kontinent, željeli su da ponište sve tradicionalne vrijednosti ali uprkos htijenjima izuzev usamljenih slučajeva nisu izazvali neke bitnije promjene u društvu. Pojedini od pravaca zadržali su se izvjesno vrijeme, bilo u izvornom, bilo u djelimice variranom vidu. Futurizam se, na primjer, razvio u dva idejno oprečna toka reakcionarnom Filipa Tomaza Marinetija (Manifest futurizma), u Italiji, koji će vremenom podleći mračnoj fašističkoj ideologiji i staviti se u službu Musolinija, i onom Vladimira Majakovskog, u Sovjetskom Savezu, koji će potpomoći i glorificirati pobjedu Oktobarske socijalističke revolucije i poljuljati zastarjela shvatanja o ulozi književne umjetnosti u tadašnjoj uzburkanoj eri stvaranja novoga društva.
Na umjetničkim meridijanima Evrope stasaju grandiozni stvaraoci čije misli i danas žare svojom humanističkom porukom, snagom i plemenitošću. Francuska je dala nekoliko velikana ove epohe, medu kojima su: Andre Žid, protivnik namještenih stavova i lažnih oduševljenja, koji zazire od svakog sistema. ("Uloga pisca se ne sastoji u tome da nametne svoje gledište, nego da pokrene pitanja, da uznemiri čitaoca i da često ima hrabrosti i da ga razočara.") U njegovim prozama (Podrumi Vatikana, Pastoralna simfonija, Kovači lažnog novca i dr.) otkriva se težnja autora da bude iskren pred samim sobom. Istaknuti pjesnik Pol Valeri (zbirka Čarolije, 1922.) melodičnošću svojih stihova uprkos stanovitim inovacijama podsjeća na pripadnike klasične poezije. Pjesnik i dramatičar Pol Klodel u početku stvara u duhu simbolizma, da bi u zrelim godinama potpao pod upliv katoličkog misticizma! Tu je još Andre Breton, osnivač nadrealističke škole (Nadrealistički manifest), i njegov pristalica Luj Aragon, zatim Pol Elijar, najblistaviji pjesnik ovog razdoblja, osobito uspješan u ljubavnoj lirici, Maks Žakob, pjesnik i prozaista, u svojim djelima više naginje ironiji i realizmu, a Žan Kokto i Žan Žiradu svojim avangardnim dramskim komadima pokušavaju obnoviti francusko pozorište.
Na tlu Engleske izdvaja se novotarskom neobičnošću svoga književnog korpusa Džems Džojs (Portret umjetnika u mladosti, Uliks, Fineganovo bdjenje /Bdjenje nad Fineganom/), pisac nečuvene smjelosti, otvorenosti i iskrenosti. Virdžinija Vulf, romansijerka istančanog duha, nastojala je da prikaže neuhvatljivi podsvjesni život, "nestalne boje toga svijetlog kruga oko nas". Dejvid Herbert Lorens, prozaista, iskazao se kao strastan zagovornik erotike i seksualnih nagona (Ljubavnik ledi Četerli). Somerset Mom, pripovjedač jednostavnog stila i klasične tehnike, proslavio se remekdjelom Oštrica brijača. Tomas Stern Eliot, genijala pjesnik (poema Pusta zemlja,1923), nobelovac, ubraja se po snazi poetskog izraza i po intelektualnom lirizmu u najveća evropska pjesnička imena 20. vijeka.
Njemačka književnost čitave prve polovine dvadesetog stoljeća (od Budenbrokovih, 1901. do Ispovijesti varalice Feliksa Krula, 1954.) najdostojnije reprezentira Tomas Man, romanopisac izuzetno velikog dara, široke erudicije i dubokog zahvata u problematiku čovjekove egzistencije. U njegovim proznim ostvarenjima (Čarobni brijeg, Josif i njegova braća, Doktor Faustus i dr.) najsnažnije je došla do izražaja politička filozofija evropskog gradanskog društva onoga vremena. Njegov brat Hajnrih Man, takode romansijer (Podanik), predstavio se kao oštar društveni kritičar. Herman Hese u svom stvaralačkom postupku vraća se, donekle, staroj romantičarskoj školi (roman Igra staklenih perli) i više tretira tematiku Istoka. Bertolt Breht osim poezije (Pjesme, poeme, horovi) i romana (Prosjački roman i dr.) osobito uspješno njeguje dramski rod (U džungli gradova, Čovjek je čovjek, Opera za tri groša, Puške gospode Karar, Majka Hrabrost i njena djeca i dr.), što ga je najviše proslavilo. Za njega je pozorište "orude saznanja i analize". ("Ono mora da postavlja pitanja, da nagoni gledaoca da sumnja u društveni poredak".)
Ni druge evropske zemlje nisu ostale nezastupljene u ovom razdoblju. U Italiji djeluje veliki književnik Luidi Pirandelo, pjesnik, romansijer (Pokojni Matija Paskal), novelista, a iznad svega dramatičar (Šest lica traže autora), čije drame postižu svjetsku slavu. Čuveni stvaraoci toga vrernena u Španiji su: romanopisac Pio Baroha (Magleni grad, Drvo spoznaje), Hasinto Benavesnte, pisac dramskih komada (Jesenje ruže, Stvoreni interesi), te pjesnici Huan Ramon Himenes, Antonio Maćado i Frederiko Garsija Lorka. Portugalija ima darovitog poetu Fernanda Pesua, a skandinavske zemlje više predštavnika, medu kojima su najzapaženiji: Olaf Dun i Arnolf Everland (Norveška), Islandanin Haldor Kilijan Laksnes (Islandsko zvono), Per Lagerkvist (Krvnik) i Hari Martison (Putovanje bez cilja, Švedska), te Finac Frans Emil Silanpe (Ljudi u ljetnoj noći).
Slovenske narode predstavljaju: Tadeuš Želenjski-Boj, Jaroslav Ivaškjevič (Crveni štitovi) i Julijuš Kaden Bandrovski (Poljska), Ivan Olbraht, Karel Čapek (Krakatit), Vladislav Vančura (Pekar Jan Marhoul) i Vitjeslav Nezval (Česka), Laco Novomeski (pjesnička zbirka Nedjelja) i Ivan Stodola (Slovačka); Maksim Gorki (Djelo Artamonovih), Sergej Jesenjin, Vladimir Majakovski, Boris Pasternjak (knjiga pjesama Sestra moja život), Isak Babelj (Crvena konjica), Aleksej Tolstoj (Hod po mukama), Mihail Šolohov (Tihi Don, Uzorana ledina), Aleksandar Fadjejev (Rusija), te Nikola Vapcarov i Elisaveta Bagrjana (Bugarska); Žigmond Moric, Atila Jožef i Djula Ilješ (Madarska), Nikos Kazancakis (Život i djela Aleksisa Zorbasa), Jorgos Seferis i Vasilis Daskakis (Grčka).
Meduratnu epohu, osim ostalog, karakteriše. pojava znatnog broja žena slavnih književnica, kao što su: Marija Dombrovska (Poljska), Regina Ulman (Švajcarska), Ana Zegers (Njemačka), te laurestkinja Nobelove nagrade Selma Lagerlof (Švedska), Gracija Deleda (Italija), Sigrid Undset (Norveška), Perl Bak (SAD) i Gabrijela Mistral (Čile):,
Ovom kratkom panoramom kojom se nikako ne iscrpljuje pregled pojava i imena u svjetskoj književnosti meduratnog perioda pokušalo se, bar donekle, osvijetliti ovo razdoblje i njegove stvaraoce.



Post je objavljen 21.11.2007. u 21:56 sati.