Pregled posta

103. Put u neizvjesno 2.dio

Kosovo - Peć

NAPOMENA čitateljima koji su naletjeli na ovaj post, naime ovo je nastavak prethodnog.


Dolazi nekakav autobus, toliko prljav da mi se čini da je smeđ. Prednje staklo je čisto samo za širinu brisača, u autobus se ne vidi od prljavštine.
- Mislim: - e glupačo, mogla si u Zagrebu kavu piti a i mrak se spušta...-
Eto ide auto u kojem na kartonu na prednjem staklu piše doslovno
TAKSI. Stane. Pitam ga koliko bi koštalo da me odveze na Kosovsku granicu a on me odmjeri i kaže:
- Ma jel ja? Nemaš ti tih para da te vozim tamo. Kad se vratim u grad (zaboravila sam spomenuti da je kolodvor u Vranju nekih 10 km van grada, doslovce na nekoj užasno prometnoj cesti) poslat ću ti nekog hrabrog.
Ode on. Pao mrak. Dolazi opet auto, od upaljenih farova ne vidim ništa, stane pored mene, otvara se prozor i čujem glas:
-Jeli sestro, jesi ti ta šta ideš na granicu?
- Da
Sjedam u auto (taksi naravno), pogledam u pod a kad tamo rupa kroz koju se asfalt vidi. Zgodno je to po ljeti, podno hlađenje, ali sada u zimi...
Sjedim sklupčana na prednjem sjedalu, držim noge jednu na pragu a drugu čisto uz mjenjač. Pitam koji je to auto i dobijem očekivani odgovor
"Lada". Cjenkamo se mi baš kako se to radi u Srbiji i ponudi mi da će me odvesti u Kosovo ali samo do Gnilana. 100 eura.
Bolje i to nego ništa, snaći ću se ja nekako, pa ja sam Ančica a ona je luda i snalažljiva. Zapalim cigaretu, pepel stepam u podni otvor i
Taksi staje, ovaj izlazi van, nešto priča sa nekom još dvojcom svojih taksista i odjednom i oni ulaze u auto na stražnje sjedalo. Vozač kreće a iza sebe čujem repetiranje pištolja.
Okrenem se i pitam što namjeravaju a vozač mrtvo hladno kaže:
- Sestro, to je za tvoju sigurnost, poveo sam jarane da te brane jer prolazimo kroz Belo polje a tamo Šiptari pucaju na svako vozilo srpskih tablica. Sreća je malo na našoj strani jel je vani mrak. Neće posumnjati da smo Srbi jer ovde Srba kad padne mrak ionako nema.

A moje srce radi BUM TRAS BUM TRAS
Odjednom neka patrola s rotirkama. Talijanski karabinjeri koji uvijek imaju repetirano dugo oružje. Stajemo, pregledaju moje dokumente, klimaju glavom, uzdahnu i puštaju nas dalje. Ma nije prošlo ni 5 km, ponovo rotirke. Ovak puta KFOR, opet ista procedura iste glupe face, idemo dalje...
Auto staje na nekom brdu. Mali gradić u dolini, svijetla se na prste daju prebrojati i tu mi kažu da izađem van. Da do grada idem ulicom "pravo" i neka mi je sa srećom.
Mrak, nema svijetla, nema žive duše... zamislite si da vas netko ostavi u brdima bez svijetla i to još u stranoj državi???
Imam sreću, ide neki auto...piše TAXI, Mercedes (naravno Šiptarski taxi),
Pada dogovor da do Peći platim 300 eura i da će me on voziti.
Dani su Ramazana i on je gladan. Staje u tom gradiću, kupuje sebi i meni po jedan burek i ledeni čaj. Jedemo taj burek onako na ulici, pored mene prolaze oni "stričeki" koji imaju kapu ko Kalimero, a "dame" zakamuflirane toliko da nitko ni nemre dobit želju tako nešto silovati jer bi sat vremena izgubio samo oko skidanja.
Krećemo dalje.
Znakovi uz cestu su šokantni. Kako mi imamo trokut sa nacrtanim jelenom, tako je tamo znak sa psom. Nigdje nisam vidjela toliko pregaženih i ubijenih psa kao na tom putu kroz Kosovo za Peć. Strašno, prestrašno...
Bila sam puna i bjesa i suza... spasim tamo malog psića u Vranju, mislim kako sam učinila dobro djelo...a ovdje...ovdje je zgnječen pas na cesti nešto što nitko osim mene ni ne primjeti.
Mjesec je provirio iza oblaka i malo obasjao put. S lijeve i s desne strane ogromna brda, planine, cesta u malom usjeku...
Mislim:- "da me tu netko ubije i zakopa pa ni za 1000 godina me nitko neće naći. Bit ću ko mamut, neko čudo otkopano..."
Puca svijetlost iza brda...Priština...svijetli u tom mraku kao Betlehem...
izlaz iz Prištine opet u mrak...ništa osim ceste se ne vidi.
Mjesec je ponovo iza oblaka, farovi osvijetljavaju razorene kuće uz cestu, mrtve krave...psi...ovce...

PEJI - PEĆ grad koji je trebao biti glavni grad Kosova. Od granice pa do Peći zaustavljale su nas kojekakve patrole ravno 7 puta. Svijetlosti ko u priči, kuće sve na tri, ćetiri i pet katova, automobili, a joj mili Bože...marka do marke...ima tu svega.
Sjatili se ovdje svi bogati Albanci iz cijelog svijeta, svi pokazuju svoje aute (ne žene, one su iza ograde), grade kuće jednu veću od druge... Oči su mi velike ko kod djeteta, ne vjerujem kako taj grad izgleda...
TUP odjednom mrak...što je sad?
U gradu koji je pun lampica (Ramazan je), svijetala, moderne ulične rasvijete, benzinskih pumpi, koje su toliko osvijetljene i šarene da izgledaju ko reklame za cirkus...odjednom ne vidim prst pred nosom.
Saznajem da Srbi Kosovu daju struju svakih 4 sata pa onda 4 sata ne.
Snašli se bogati Albanci, nabavili agregate i malo po malo vraća se svijetlost u grad.

Za svog boravka na Kosovu osjetila sam gostoljubivost prema Hrvatima i prema Hrvatskoj. Mi smo njima Amerika (*ebeš zemlju kojoj je Hrvatska zapad), zemlja obećanja i boljeg života. Kojeg boljeg?
Pa ovdje ima svega: recimo droga na ulici i u kafićima i to na stolu, marke cigareta za koje nisam znala da postoje (švercane ali jeftine u svakom slučaju). Ima na Kosovu i sirotinje ali ona ostaje u brdima, tamo kad padne snijeg nitko nemože do njih sve do proljeća. Zanimljivo je i to da tamo samo grad čiste od snijega i vlada totalna izolacija ako zapadne snijeg onako nekih pola metra, a napada ga u prosijeku do metar i više.. Dok se snijeg ne otopi nema mogučnosti ići van iz grada. Zimi svaki grad živi kao mala država za sebe. Svi imaju pekare, skladišta cigareta, zalihe hrane čak i u slučaju srpske opsade a ne samo zime koja traje par mjeseci. Već tada mi je bilo jako jasno da Kosovo može opstati ako se odcjepi, s obzirom na tolike bogatune rasute po svijetu koji ulažu u svoje rodne gradove, s obzirom da se na Kosovu nalaze glavni rudnici minerala, rude, srebra i zlata, s obzirom da je to i takvo bogatstvo snabdjevalo cijelu bivšu Jugu...oni imaju jaki svoj lobi i .... stani Ančice...!

Vidjela sam nekoliko (bez uvrede Romi) pravih ciganjskih svadbi.
Na tim svadbama nema manje od 500 ljudi, slavi se od 3 do 5 dana. Svi koji su došli na takvu svadbu svojim autom (novi Mercedesi, srebrni, crni, crveni, bijeli u kojem je mladenka...) imaju na prednjem staklu neku vrečicu. Gledam ja te vrečice i čudim se "ko kokoš crvu" što im to znači. Svi ti silni Mercedesi uredno sparkirani na jednom platou pored restorana mog prijatelja a čuvaju ih klinci s oružjem. Kasnije sam otkrila da se u tim vrečicama nalazi novac kao dar za put u sretan brak. U svakoj vrečici je najmanja svota 1000 pa do 10000 eura, a automobila preko stotinu. (računate? )
Sad neka mi netko kaže kako Cigani na Kosovu nemaju novaca, a u Zagrebu prose po raskrščima. Ovdje prose a tamo kućerina sa nekoliko garaža. Tamo glume gospodu a ovdje su "kao" sirotinja.
Nije da nema slabije situiranih ljudi ali mi ovdje ipak imamo jednu krivu prezentiranu sliku prljavog i blatnog Kosova. Nije baš tako, najčešče se snima takav materijal u starim naseljima, to je isto kao da netko u Zagrebu snimi Kozari bok, Dubravu...i kaže " TO JE ZAGREB".
Nije da nije Zagreb ali je jedna iskrivljena slika Zagreba.

Prve pahulje snijega su zalepršale i uhvatila me panika. Ne daj Bože Vanzemaljče da napada do jutra, ja ne želim ovdje biti do proljeća...

Aerodrom u Prištini su sagradili Francuzi svojim donacijama uz pomoć Albanaca iz cijelog svijeta. Vjerujte mi naš Pleso je nula u odnosu na ovaj u Prištini. Možda ako Bandić potroši dosta novaca na preuređenje Plesa uspije donekle izgledati kao ovaj Prištinski.
Da, dobro ste zaključili, vratila sam se avionom i to do Ljubljane (karta 500 eura) jer nema linije za Zagreb, a tamo je po mene onakvu prestrašenu došao ni manje ni više nego bivši muž.. (usput: Sretan ti rođendan Damir, znam da me čitaš)

Kosovo je pun nevjerojatnih kontradiktornosti. Vrijedilo je to sve vidjeti ali i znati koji put vodi natrag doma.
Tamo, na Kosovu, tamo u Peći jela sam najbolju srpsku pljeskavicu sa kajmakom (koja ironija?), tamo u Peći nisam ni jednom platila ni jedno jelo, ni jednu kavu, sve plaćaju građani Peći...žena da plati???
Nema šanse, to ih ponizuje.
Ančica, prijateljica jednog od naj bogatijih Albanaca iz Norveške, zapravo Norvežana, tamo u Peći njegovom rodnom gradu, u Peći bila je princeza.
Kakva?
Usamljena, nostalgična, tužna, prestrašena, depresivna...
Fale mi djeca, fale mi moje (tada) četiri mačke, fali mi moj pas Fido, moje susjede koje uvijek nešto posuđuju a nikad ne vračaju, ma fali mi čak i bivši Damir.
HOĆUUU DOMAAA, PADA SNIJEG... panika u meni...

Ova pjesma govori puno:

"Znate'l priču o Vasi Ladačkom?
I ja sam je tek onomad čuo
Jednom devet dana nije
Izlazio iz birtije
Kažu da je bio čudna sorta.

Otac mo je bio sitni paor.
Hranio je sedam gladnih usti
Mati mu je bila plava
Sitna, nežna, jekričava
Umrla je s trideset i nešto

Imali su par jutara zemlje,
Malu kuću na kraju sokaka,
Na astalu navek hleba
Taman tolko kolko treba
Al je Vasa hteo mnogo više

Želeo je konje vrane
Po livadi razigrane
Sat sa zlatnim lancem i salaše.
Želeo je njive plodne
Vinograde blagorodne
U karuce pregnute čilaše.
Ali nije mogo da ih ima.

Voleo je lepu, al sirotu.
Uzo bi je samo da je znao
Voleš jednom u životu
Sad bogatu il sirotu
To ne bira pamet nego srce.

Sve se nado da će ljubav proći
Zanavek je otišo iz sela.
Nikad nije piso nikom
Venčo se sa mirazđikom
Jedinicom čerkom nekog gazde.

Dobio je konje vrane
Po livadi razigrane
Sat sa zlatnim lancem i salaše.
Dobio je njive plodne
Vinograde blagorodne
U karuce pregnute čilaše.
Sve je imo, ništa imo nije.

Propio se, nije prošlo mnogo
Dušu svoju đavolu je prodo
Znali su ga svi birtaši
Tražio je spas u ćaši
Ali nije mogo da ga nađe.

Mlad je kažu bio i kad je umro.
Sred birtije od srčane kapi
Klonula mu samo glava
Ko da drema, ko da spava
I jos pamte što je zadnje reko.

Đaba bilo konja vranih
Po livadi razigranih
Đaba bilo karuca i salaša.
Đaba bilo njiva plodnih
Vinograda blagorodnih
U karuce pregnutih čilaša

Kad ja nisam s onom koju volem...."


Moja Kosovska pustolovina je trajala u ovo vrijeme. Točno u ovo vrijeme mi je pamet a ne srce rekla BJEŽI. Zato ja danas mogu pisati blog, ja sam znala odoljeti svemu i svačemu a Vasa?
Vasa je na*ebo.

Ovaj post posvečujem svojoj gluposti.

Sljedeći post kad se otpušem. Brzo ću ja doći.

Post je objavljen 23.11.2007. u 00:56 sati.