mislin kako priživit ovaj jebeni život....
stvarno neznan...
okrećen se oko sebe stalno...
svi se smiju,druže i pričaju..
aj ja nit smin izlazit i odma mi padne volja za životon...
ocjene me jebu...
škola me jebe...
starci me jebu u mozak...
da me bar ljubav jebe bila bi sretna...
hehe..
mislin jebe me i ona al na drugi način...
jebe me ka i škola ka i ocjene..
mislin stvarno nema razloga za živit na ovom jebenon svitu..
ionako ćemo svi prije ili posli mtir..
čemu sve ovo..
ove frustracije,negacije,mržnje,svađe i katastrofe!?
čemu sve to!?
ja smao tražin nekoga ko će mene volit..
jer to puno za tražit..
ja mislin da niej..
neki traže milijun dolara..
ja...ja samo tražin jednu osobu...
ništa više..
i to ne cilu osobu...
nego samo osjećaj sigurnosti..
ali neeee...
ja to nebi mogla imat..
a tamo neki ljudi svaki dan imaju po dva tri momka ili dvi tri cure...
mislin nisu ni ljudi potrošni materijal..
pa šta se dogodilo ovome svitu sve je poludilo...
ličimo na kokoše koje su popizdile...
na muve bez glave koe neznaju di će....
mi jadni isfrustrirani ljudi...
zašto mi živimo..
da se svaki dan ubijamo ...
neki od posla,drugi od razočaranja treći pak od tuge...
nerazumin..
sve mi je u magli...
ništa više nije jasno..
zbunjena san..
i neznan kako neka prekrasna osoba
može iamti u sebi totliko mržnje i prijezira
a toliko malo ljubavi....
ne dolazi mi do mozga jednostavno...
a ovih dana..
čini se meni,da meni ništa ne dolazi do mozga...
sjebala san sama sebe..
volila bi da ima neko misto na ovon sjebanon svitu...
na koje ću ja moć doć i osjećati se ka doma..
mislin ne daj bože da se osjećan ka doma..
nego...da se osjećan prihvaćeno...
neki mli kutak u kvartu...
di i kad nemanikoga,meni će se činit da su svi tu..
ipak..
rađamo se i umiremo sami..
i to ništa neće poromijeniti..
ap onda možemo i sami biti cijeli život i niko neće mariti za ans...
too je jednostavno tako...
neshvatljivo...
zajebano...
kao da je sam život to isplanirao..
bog nas jestvoria..
a život će nan zabit nož u leđa...
ma prekrasno je to...
nema ša....
oduševljena san ovon situacijon...
svi smo sami...
u mraku i tami...
nikog briga nije...
i svak ti se smije....
ubila te tuga...
mržnja ti odnijela druga...
onda si se zaljubila...
pa te i ljubav ubila...
neshvatljivo..
neopipljivo...
misliš da si loš..
misliš da si ološ...
al zapravo nije tako...
nisi ti ološ već je drugi svako...
nebo svijetli,mjesec se smije...
meni zbog tuge svejedno nije...
umirem sada na ovom planetu...
na ovom dosadnom jebenom interntu...
ubite me odma lakše će mi bit...
ubite me vi posli ću sama tit...
nismo rođeni da živimo..
rođeni smo da patimo...
nismo rođeni da ljubimo,
već da plačemo i gubimo...
gubim i ja sve i razum pomalo...
jer više,stvarno,nikome nije stalo...
Post je objavljen 20.11.2007. u 22:27 sati.