Još malo mojih pjesama...
Upravo sam otkrio istinu bolnu,
Bacila si kamen na mene težak tonu...
Duša mi se popela u nebo visoko,
A ljubav moja nestajala je polako, polako...
Cvijeće u mojoj sobi je uvenulo,
Nestalo je sunce što ga je grijalo...
Jadni cvijet... Na rubu je smrti,
Tko zna što se sada oko njega vrti...
Što će mu zadnje biti u mislima,
Koga će se zadnjeg sjetiti
Kada bude pred velikim vratima?
Cvijeće je ispustilo posljednjih
Šest suzica...
Reklo mi je da ih spremim
Blizu svog srca...
No što znači tih šest kapljica?
Cvijeće mi je reklo da
Ću to otkriti sutra,
Kada ugledam djevojku
Prekrasnog lica...
Pjesmu ti pišem draga moja,
Odjednom je u meni nestala bijela boja...
Suza mi niz lice kliže
I smrt na moje srce stiže...
Smrt je jedini način da budem uz tebe
Jer ću jedino tada
Vidjeti tvoje dvije bebe...
Drveće je svoje lišće ispustilo,
Sve svoje adute je odbacilo...
Jedan list je toliko topao bio
Da je snijeg otopio...
Taj list se nije bojao umrijeti
Jer je osjećao da će ga netko
Jednom pokupiti...
List će toj osobi zauvijek
Zahvalan biti
Jer mu je pružila ljubavi
Koliko nije mogao ni zamisliti...
Vidim da si cura prava,
Da nebi zgazila ni mrava...
Svima želiš pomoći,
Vjerujem da nikome nisi
Na zadnjoj ploči...
Ali, da te nešto pitam...
Voliš li ti mene onoliko
Koliko ja tebe?
Ako će odgovor biti ne
Još ću uvijek znati
Da si cura prava,
Ali pomoći mi nema
I moje srce biti će
Zgaženo poput malog mrava...
Znam da mnogi od vas ove pjesme neće razumijeti, no pokušajte ih čitati polako i nadam se da će vam biti jasnije...
Ovo su pjesme za one dečke koji nikad nebi prevarili svoje cure i za one cure koje nikad nebi prevarile svoje dečke...
Oni kojima je ljubav igra neka ne čitaju ove pjesme jer ih baš zato neće razumijeti...
Post je objavljen 20.11.2007. u 18:09 sati.