Marketing
STRADANJE CRKVENIH OSOBA IZ BOSNE I HERCEGOVINE ZA II. SVJETSKOG RATA I U PORAĆU (3)
Piše: Tomo Vukšić
Fra Stjepana Naletilića su razapinjali na jeli i pekli na ražnju
Don Ilija Tomas - vjerojatno jedina fotografija mrtvoga svećenika kojega su ubili partizani i na čelu mu urezali znak križa
Prema nekim autorima iz doba tih stradanja fra Stjepana su odveli "komunistički odredi" 17. svibnja i ubili. Ondašnji suvremeni izvori hercegovačkih franjevaca iz lipnja 1942. godine svjedoče da su "komunističko-četničke bande" fra Stjepana 21. svibnja odvele iz Kongore u nepoznatome pravcu. Prema nekim današnjim piscima, u noći između 19. i 20. svibnja zarobili su ga u župnoj kući "srbo-četnici iz susjedstva" i odveli prema Riliću pa ga oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru te je doslovno izgorio. A prema istraživanju iz 1976. godine, koje su obavili svećenici iz Kongore, skupina Srba i muslimana čija su imena zabilježena, pod vodstvom Bože Miškovića iz sela Baljaka, nasilno je odvela fra Stjepana iz župne kuće. (...) Prema iskazima svjedoka, fra Stjepana su u šumi Ravašnici iznad Vukovskoga kod Kupresa razapinjali na jednoj jeli i potom ga pekli na ražnju.
Drugi stradalnik u Hercegovini bio je don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, koji je rođen u Drinovcima 19. srpnja 1901. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je gimnaziju u Travniku a teologiju je studirao u Sarajevu (1922.-1926.). Za svećenika mostarske biskupije zaređen je 29. lipnja 1925. a potom je bio župni vikar u Ravnom (1926.), župnik na Trebimlji i od 1927. u Klepcima. U Klepcima je 1930. godine sagradio novu crkvu. Ubili su ga partizani u Klepcima 1. svibnja 1942. Na njegovu tijelu pronađen je dvadeset jedan ubod nožem i sjekirom. Na čelu mu je bio urezan znak križa, oči izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca itd. Mrtvo tijelo zatim je bačeno u rijeku Bregavu gdje je sutradan pronađeno te je pokopano na čapljinskom groblju. U sprovodu je sudjelovalo šesnaest svećenika, a obrede je predvodio Petar Čule, tada kapitularni vikar a kasniji mostarski biskup. Fotografija don Ilijina mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na više strana, a poznata su također imena nekih partizana koji su izravno sudjelovali u ovom ubojstvu (Nikola Marušić, Sara Spajić).
Drugi stradalnik u Hercegovini bio je don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, koji je rođen u Drinovcima 19. srpnja 1901. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je gimnaziju u Travniku a teologiju je studirao u Sarajevu (1922.-1926.). Za svećenika mostarske biskupije zaređen je 29. lipnja 1925. a potom je bio župni vikar u Ravnom (1926.), župnik na Trebimlji i od 1927. u Klepcima. U Klepcima je 1930. godine sagradio novu crkvu. Ubili su ga partizani u Klepcima 1. svibnja 1942. Na njegovu tijelu pronađen je dvadeset jedan ubod nožem i sjekirom. Na čelu mu je bio urezan znak križa, oči izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca itd. Mrtvo tijelo zatim je bačeno u rijeku Bregavu gdje je sutradan pronađeno te je pokopano na čapljinskom groblju. U sprovodu je sudjelovalo šesnaest svećenika, a obrede je predvodio Petar Čule, tada kapitularni vikar a kasniji mostarski biskup. Fotografija don Ilijina mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na više strana, a poznata su također imena nekih partizana koji su izravno sudjelovali u ovom ubojstvu (Nikola Marušić, Sara Spajić).
Događaj don Ilijina ubojstva ukratko je opisao partizan Veljko Bulut, izravni sudionik napada na Klepce koji je, kako on piše, započeo oko tri sata ujutro iz pravca Prebilovaca gdje su partizani stigli iste noći i smjestili se u Bulutovu mahalu. A što se tiče don Ilije, kaže ovako: "Naši koji su napadali prema Klepcima odmah su počeli tragati za don Ilijom Tomasom. Pronađen je sasvim slučajno. Naime, kad je njihova fronta razbijena, umjesto kroz vrata, skočio je kroz prozor, da što prije izađe, i navodno, iščašio nogu. Njegov bratić, koji mu je bio pratilac, htio je da ga nosi, ali mu je on rekao: 'Ti idi, ja ću se sam spasiti.' Uvukao se u kupine kraj pravoslavne crkve, pored same ceste. Pronašla ga je jedna mještanka, kojoj je kupina zapela za haljinu. Don Tomas je, prema zamisli našega višeg rukovodstva, 'trebalo da se evakuiše', ali je, zbog gnjeva boraca, ubijen. Kasnije su ga izmrcvarile same ustaše, da bi pokazale kakvi smo mi zločinci i što radimo, čak i sa svećenicima. Njega je trebalo, po planu, predati južnohercegovačkom štabu. Ali, što je bilo, bilo je."
Fra Stjepana NAletilića su pekli na ražnju
Kao treći po redu ubijen je fra Stjepan Naletilić, župnik u Kongori i prvi ubijeni član Hercegovačke franjevačke provincije. Ovaj svećenik rođen je 1. studenoga 1907. u Lisama kod Širokoga Brijega. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Širokome Brijegu a bogosloviju u Mostaru (1930.-1933.) i Fribourgu u Švicarskoj (1933.-1935.). Svečane zavjete položio je 2. srpnja 1930. i za svećenika bio zaređen 5. studenoga 1933. Poslije toga obnašao je službu župnoga vikara na Humcu (1935.-1936.) i Tomislavgradu (1936.-1938.) te župnika u Kongori (1939.-1942.). Prema nekim autorima iz doba tih stradanja fra Stjepana su odveli "komunistički odredi" 17. svibnja i ubili. Ondašnji suvremeni izvori hercegovačkih franjevaca iz lipnja 1942. godine svjedoče da su "komunističko-četničke bande" fra Stjepana 21. svibnja odvele iz Kongore u nepoznatom pravcu. Prema nekim današnjim piscima u noći između 19. i 20. svibnja zarobili su ga u župnoj kući "srbo-četnici iz susjedstva" i odveli prema Riliću pa oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru te je doslovce izgorio. A prema istraživanju iz 1976. godine, koje su obavili svećenici iz Kongore, skupina Srba i muslimana čija su imena zabilježena, pod vodstvom Bože Miškovića iz sela Baljaka, nasilno je odvela fra Stjepana iz župne kuće. Zapravo, fra Stjepan je već bio premješten u župu Humac te se upravo preseljavao. S Humca je došao u Kongoru urediti što je još trebalo i oprostiti se sa svojim bivšim župljanima. Tako su se zajedno s njim našli te također bili odvedeni njegov brat, njegov zet i njegov poslužitelj Marijan Čolina - Čota. Ovaj posljednji je ostao živ jer su ga ostavili na putu prema Vukovskom, kamo su ih sve zajedno vodili preko planine Ljubuše. Prema iskazima svjedoka, fra Stjepana su u šumi Ravašnici iznad Vukovskoga kod Kupresa razapinjali na jednoj jeli i potom ga pekli na ražnju.
Posljednji ubijeni svećenik 1942. godine bio je don Vide Putica, umirovljeni župnik u Prenju u općini Stolac i starac od osamdest četiri godine, ujedno i najstariji ubijeni hrvatski svećenik uopće. Rođen je 11. lipnja 1859. u Prapratnici blizu Hutova. Školovanje i studij završio je u Rimu gdje je zaređen za svećenika 8. travnja 1882. Potom je bio župnik u Ravnom, Hrasnu, Stocu i u Prenju (1907.-1942.). Ubili su ga četnici, svrstani u antikomunističke bataljune, 6. rujna 1942. u njegovoj sobi iz koje je jedva mogao izlaziti bez tuđe pomoći. Dva-tri dana poslije toga mrtvo tijelo stavili su u zahod te polili benzinom i zapalili. Talijanski vojnici pronašli su ostatke njegova tijela koje su u sprovodnom obredu, što ga je predvodio talijanski vojni kapelan, pokopali u crkvenome vrtu. Poslije toga su Talijani u Biskupski ordinarijat u Mostaru dostavili jednu fotografiju o pronalasku don Vidinih ostataka i jednu o njegovu sprovodu koje su nedavno objavljene.
Ubijanje svećenika do kraja 1944. godine
Poslije spomenutih likvidacija svećenika na početku rata, njihovo ubijanje i stradavanje nastavljeno je i kasnije u ratnim okolnostima. Međutim, posebno teško mrcvarenje nad svećenicima kojeg je izvršila partizanska vojska dogodilo se tijekom 1945. godine u završnim ratnim operacijama i neposredno nakon rata. Stoga će se odlomak, koji upravo slijedi, ukratko pozabaviti nastavkom tragedije svećenika do kraja 1944. godine, a zatim iz 1945. godine i nakon toga, slijedi poimenični popis svih stradalih katoličkih svećenika.
Nakon spomenutih ubojstava svećenika u Hercegovini, od 1942. pa sve do jeseni 1944. godine, kad započinje strašan progon toga klera, nije bilo ubijanja svećenika, ali je jedan umro od tifusa. Naime, osim već spomenute četvorice iz 1942. godine, još su samo fra Križan Galić i don Marijan Vujnović ubijeni 1944. godine. Obojicu su ubili partizani. Don Marijana, župnika u Trebinju i starca od sedamdeset tri godine, strijeljali su 31. prosinca u Trebinju a fra Križanu, koji je imao sedamdeset četiri godine, 30. listopada ubacili su bombu u župnu kuću u Međugorju.
U Bosni je, međutim, poslije početnih i već opisanih ubojstava do kraja 1944. godine ubijeno čak još trinaest svećenika. U Banjalučkoj biskupiji partizani su u Prijedoru 16. svibnja 1942. ubili Josipa Kaurinovića, župnika. Četnici su 11. srpnja 1943. ubili Antu Dujlovića, župnika u Gumjeri kod Prnjavora, dok je od posljedica partizanskog ranjavanja 9. siječnja 1944. umro Antun Ćurčić, umirovljeni svećenik.
U Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj od tifusa je do kraja 1944. godine umrlo osam svećenika, a u istom vremenu šestorica su ubijena. Fra Viktora Baltića, župnika u Ljubunčiću kod Livna, ubili su partizani nakon što su ga zarobili 8. veljače 1943. Fra Bonaventuru Grebenarevića, župnika u Podhumu kod Livna, strijeljali su partizani 1. prosinca 1943. Fra Stjepana Barišića, župnika u Podhumu kod Konjica, strijeljali su partizani 3. veljače 1944. Fra Borivoja Mioča, župnika u Ljubunčiću kod Livna, u noći između 6. i 7. svibnja 1944. odveli su partizani i nikada se više nije pojavio. Fra Danijela Briševca, župnika u Stratinskoj kod Banja Luke, ubili su četnici 25. kolovoza 1944. a fra Tomislava Gelića, župnika u Bugojnu, strijeljali su partizani 9. rujna 1944.
U Sarajevskoj nadbiskupiji do kraja 1944. godine još su tri svećenika umrla od tifusa a četvorica su bila ubijena. Prvi je stradao dr. Dragan Dujmušić, kateheta u Tuzlanskoj gimnaziji, kojega su partizani 7. listopada 1943. u Tuzli osudili na smrt te istoga dana strijeljali u obližnjem Parselu. Ivana Miletića, župnoga vikara u Bijeljini, strijeljali su partizani 26. studenoga 1943. u Bijeljini. Rikarda Weissa, župnoga vikara u Modriči, strijeljali su partizani 24. ožujka 1944. u Modriči a Stipo Barišić je poginuo 6. srpnja 1944. između Želeće i Žepča kao putnik vlaka kojega su bombardirali saveznički avioni.
Strašan pokolj svećenika na kraju rata
Tijekom jeseni 1944. godine započela je velika tragedija svećenika koja je eskalirala u pravi pokušaj istrebljenja tijekom sljedećih mjeseci. Najtragičnije razdoblje je vrijeme od veljače do srpnja 1945. godine u kojemu je ubijen daleko najveći broj svećenika. Redovito su stradavali kao žrtve čija se "krivnja" sastojala samo u tome što su bili svećenici. Jedni su bez ikakva razloga hapšeni u samostanima ili župnim kućama te odvođeni i likvidirani često bez suđenja ili im je smrt bila "odrezana" na tzv. prijekim sudovima. Drugi su stradali na najrazličitije načine u izbjegličkim kolonama na putu prema Austriji i nazad, a treći u komunističkim logorima i zatvorima nakon rata. Mjesta njihovih smrti, koja su i do danas u mnogo slučajeva ostala nepoznata, razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika pa do Graza u Austriji.
Međutim, ovdje nije moguće nastaviti s praćenjem stradanja svakoga svećenika na način kako smo to činili u dosadašnjem dijelu teksta jer bi to daleko nadišlo okvire jednoga ovakva prikaza.
Opći pregled stradanja svećenika
Stradanje svećenika Banjalučke biskupije, koja je izgubila skoro polovicu svojih svećenika, trajalo je kroz cijeli rat pa je od njih tridest jednoga, koliko ih je bilo zaređeno do početka 1945. godine, za vrijeme i neposredno poslije rata stradalo njih trinaest: na najgrublje načine mučeno ih je i ubijeno deset, jedan je umro u zatvoru i jedan u logoru a biskup Garić je umro kao ratni prognanik, što znači da je ova biskupija izgubila 41,93% svoga klera.
Osim biskupijskih svećenika i franjevaca, u Banjalučkoj biskupiji, kao što je već bilo spomenuto, djelovali su također trapisti koji su imali jedan velik samostan u blizini Banja Luke. U samostanu je ranije živjelo i do dvjesto monaha i njihovih kandidata, ali ih je neposredno prije rata bilo svega četrdeset. Budući da ne postoje kasniji podaci o broju svećenika, pretpostavljamo da ih je bilo otprilike toliko i 1944. godine kad su se, prema naredbi njemačke vojske, jer je među njima bilo mnogo Nijemaca, morali povući iz samostana. Kasnije su dvojica monaha umrla od posljedica komunističkog logora pa bi taj gubitak, iznosio 5%.
Stradanja svećenika na području Sarajevske nadbiskupije također su trajala tijekom cijeloga rata i nakon njega tako da je ova nadbiskupija izgubila ukupno dvadseset sedam svećenika a imala ih je sto dvadeset tri i svi su se skoro cijelo vrijeme nalazili na ratnome području: dvadeset jedan je ubijen, jedan je umro u zatvoru, dva su umrla od posljedica zatvora i torture a tri su umrla od tifusa, što znači da je ova nadbiskupija izgubila 21,95% svojih svećenika.
Bosanska franjevačka provincija, koja se prostire na cijelom području Sarajevske nadbiskupije i Banjalučke biskupije, na ratnim područjima imala je sto devedeset dva svećenika, a tijekom rata i neposredno nakon njega izgubila ih je četrdeset sedam, odnosno 24,47%: ubijena sutrideset šestorica; jedan je umro u zatvoru a deset ih je umrlo od tifusa.
Na kraju ovoga prikaza stradanja svećenika u Bosni svakako treba spomenuti isusovce koji su u Sarajevskoj nadbiskupiji, u Travniku i Sarajevu, kroz cijelo ratno vrijeme djelovali kao odgojitelji, od kojih je jedan od posljedica mučenja umro u zatvoru u Sarajevu.
U ratnom razdoblju i neposredno poslije njega dijecezanski kler iz Hercegovine izgubio je četrnaest svojih članova a trideset šest ih je bilo na ratnome području: dvanaest ih je ubijeno, jedan je umro u zatvoru a jedan od tifusa što iznosi ravnih 40% od prisutnih na ratnom području. Time je ovaj dio Crkve slijedio tragičan rekord Banjalučke biskupije.
Glas Koncila, broj 30 (1622), 24.7.2005.
Post je objavljen 28.11.2007. u 07:00 sati.