Pregled posta

Četnici i hrvatski medijski prostor (2)

From Iz pismohrane Glasa Koncila

STRATEGIJA ČETNIČKOGA ZAGAĐIVANJA HRVATSKOGA MEDIJSKOG PROSTORA

Piše: Tomislav Vuković


Ima li licemjerja u Hrvatskoj u osudi ustaštva?

U raspravama i osudama totalitarizama svih vrsta u Hrvatskoj već dulje vrijeme vlada nedosljednost, selektivnost i, nije pretjerano reći, licemjerje! Nije riječ samo o ustaštvu i komunizmu, što bi netko odmah s razlogom mogao pomisliti, nego i sveprisutnijem četništvu, o čemu se u javnosti uglavnom šuti



Hrvatska su glasila nedavno objavila vijest kako je »Hrvatska Vlada najodlučnije osudila izgred na skupu zadarske udruge 'Hrvatski domobran' na obilježavanju stradanja prosinačkih žrtava 1918, na kojemu je bila istaknuta fotografija Ante Pavelića, a dio sudionika prošao gradom odjeven u crno s istaknutim ustaškim znakovljem«. Osudi nekolicine oronulih staraca, bivših pripadnika ustaških postrojbi, odmah su se pridružile i sve parlamentarne stranke od vladajućeg HDZ-a do oporbenog HSP-a, a zadarska je policija počela s prekršajnom obradom nad više osoba »zbog sumnje da su isticali obilježja neprimjerenog sadržaja«, kako je to priopćio MUP.



Komunizmu i četništvu povlašteni status

Reakcija hrvatske političke javnosti na veličanje ustaštva bila je očekivana, jer u današnjoj Hrvatskoj prizivanje i javno veličanje poražene totalitarne ustaške ideologije sa svim njezinim negativnim učincima u povijesti za pripadnike svih naroda na ovim prostorima, među njima, dakako, i hrvatskog, suprotno je hrvatskim nacionalnim interesima. Međutim, u raspravama i osudama totalitarizama svih vrsta, u Hrvatskoj već dulje vrijeme vlada nedosljednost, selektivnost i, nije pretjerano reći, licemjerje! Nije riječ samo o ustaštvu i komunizmu, što bi netko odmah s razlogom mogao pomisliti, nego i sveprisutnijem četništvu, o čemu se u javnosti uglavnom šuti. U tom svojevrsnom »trolistu« čini se da su komunizam i četništvo zadobili povlašteni status.

Da kraj priče o četništvu u Hrvatskoj nije završen, pokazala je uz ostalo i knjiga Miroslava Todorovića »Hohštapler«, izdana 2004. godine u Bjelovaru, u kojoj se s puno pohvalnih riječi opisuje četnički pokret, njegovi ideolozi i vođe. Ona se može kupiti u knjižarama diljem Hrvatske i, što je već postalo znakovito, u knjižari na Trgu bana Josipa Jelačića. Tako je središnji zagrebački trg izgleda postao omiljena četnička meta. Budući da se knjiga doimlje kao svojevrsni »mali leksikon četništva«, potrebno je spomenuti barem neke njezine osnovne pojmove, tj. likove koji se spominju u njoj, i podsjetiti dio hrvatske javnosti, što je već samo po sebi prilično jadno i žalosno, na njihovu povijesnu ulogu i sadašnje mjesto u hrvatsko-srpskim odnosima.


Od Draže preko Stevana do Gojka

Jedan od gavnih likova koji se provlači kroz veći dio knjige je »gordi nositelj Srebrne medalje za hrabrost« (str. 49), »besprijekorno discipliniran«, »nositelj ideje ravnogorske Srbije«, »vođa istinskih srpskih rodoljuba«, »ravnogorski rodoljub« (str. 50), zadojen duhom patrijarhalne srpske obitelji, dobroćudni pukovnik« (str. 147), »srpski patriot« (str. 298) - Dragoljub Draža Mihailović »Čiča«. Suvišno je danas uopće govoriti o posljedicama njegova »rodoljublja« i njegovih ravnogorskih sljedbenika tijekom Drugoga svjetskog rata u brojnim hrvatskim i muslimanskim selima, jer je o tome već napisan priličan broj knjiga i studija. Možda je za ilustraciju vrijedno spomenuti tek jednu u mnoštvu povijesnih činjenica, kojoj nije potrebno bilo kakvo tumačenje. U pismu od 13. veljače 1943. zapovjednik četničkoga Ozrenskog korpusa piše zapovjedniku četničkog vojnog odreda Golubu Mitroviću: »Sve katolike koji su se ogriješili o naš narod u tragičnim njegovim danima, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet i sitni radnički svijet poštedjet ćemo klanja, ali ćemo od njih napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje. Eto, to su ciljevi naše velike borbe... Počelo je spremno i uspješno, treba samo nastaviti i ustrajati.«

Moljevićev projekt o »homogenoj Srbiji« iz lipnja 1941. prihvaćen je kao programska platforma četničkoga pokreta Draže Mihailovića: »Rekonstrukcijom toga plana, koji podrazumijeva i fizičko istrebljenje ili nasilno iseljavanje nesrpskog stanovništva na svim područjima 'etnički čiste Srbije', Hrvatska je presječena koridorom od Okučana do Virovitice, s tim da bi Dalmacija, s izvjesnim stupnjem autonomije, bila direktno uključena u Veliku Srbiju.«


Vodećega četničkog ideologa i teoretičara dr. Stevana Moljevića bjelovarska knjiga opisuje kao »kolosalnu figuru ravnogoraca« (str. 202), »hrabrog Čiča Dražinog pravosrodnika i političkog istomišljenika«, »velikog čovjeka«, »neslomljivog duha« (str. 203), koji je pred smrt napisao »potresne« riječi: »Ja umirem, a oni koji dolaze produžit će našu borbu do kraja. Donijet će pobjedu i bez mene« (ibid). Dobro je podsjetiti se da je Moljevićev projekt o »homogenoj Srbiji« iz lipnja 1941. prihvaćen kao programska platforma četničkoga pokreta Draže Mihailovića: »Rekonstrukcijom toga plana, koji podrazumijeva i fizičko istrebljenje ili nasilno iseljavanje nesrpskog stanovništva na svim područjima 'etnički čiste Srbije', Hrvatska je presječena koridorom od Okučana do Virovitice, s tim da bi Dalmacija, s izvjesnim stupnjem autonomije, bila direktno uključena u Veliku Srbiju« (Željko Krušelj, »Krojači hrvatskih granica«, »Vjesnik«, 1991, str. 71).

Ne treba previše mudrosti u zaključku da četničke ideje žive i danas u glavama brojnih srpskih političara, umjetnika, novinara, glazbenika i drugih javnih djelatnika. Jedan od njih je i pjesnik Gojko Đogo, za kojega se u »Hohštapleru« govori kao o »pjesniku istančana duha«. Previše bi vremena oduzelo analiziranje njegovih duhovno-emotivnih uradaka, pa se dovoljno prisjetiti ocjene Ivana Relkovića, koji je u knjizi: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« (Zagreb, 1994) o njegovom pjesništvu napisao: »Gojko Đogo pripada onoj grupi srpskih književnika koja se politički djelatno angažirala u kreiranju velikosrpskih programa« (str. 249).


Protuhrvatski hrvatski izdavači?!

Omiljena tema četničke ideologije je hrvatski narod, pa ne treba čuditi da se u spomenutoj knjizi govori općenito o Hrvatima kao »mrziteljima Srba« (str. 10). Začuđuje jedino da se takve protuhrvatske teze danas slobodno propagiraju, ni manje ni više nego - od hrvatskih izdavača u Hrvatskoj!? Posve je onda razumljivo da su u tom kontekstu hrvatski povijesni velikani objekti najgorih poruga i bezočnog pljuvanja, pa je Ante Starčević »izumitelj nacističkih kroata i ustašotvoraca« (str. 42), a Stjepan Radić je u beogradskoj skupštini samo dobio ono što je i »zaslužio«, kako to Todorović zorno opisuje: »Gorljivi govornik Puniša Račić, narodni tribun plodne i pitome Šumadije, čovjek koji je u svakoj prilici držao do sebe, pištoljem je opovrgnuo teške klevete grupe 'zastupnika' Hrvatske seljačke stranke, izdvojene u poseban ćošak, upućene njemu i 'ostalom srpstvu'... stranački prvak Stjepan Radić koji je sipajući pogrde na Srbiju, isprovocirao atentatorovu ruku, prošao je s neizlječivim povredama« (str. 86). Katolištvo je također nezaobilazna četnička »poslastica«, pa je zato sarajevski nadbiskup Stadler »biskup bolesnog uma, izvitopereni bogotumač« (str. 11), koji je »željan srpske šizmatičke krvi« (str. 30), a čak je i Josip Broz Tito bio »uskogrudno franjevački orijentiran« (str. 45) i sl.

Iako je »Hohštapler« romansirana biografija Josipa Broza Tita u kojoj Miroslav Todorović literarno opisuje događaje i osobe na temelju nekih povijesnih činjenica, pri čemu mu treba dopustiti umjetničku slobodu, nedopustiv je njegov metodološki pristup. Njemu cilj (ideološke i političke poruke koje šalje čitateljima) opravdava sredstvo (krivotvorenje i nepoznavanje povijesne faktografije). Od brojnih neistina i, nije pretjerano reći, svjesnih laži, vrijedi spomenuti tek neke. Tako opisuje tobožnje svjedočanstvo jasenovačkoga zatočenika: »Sredinom travnja 1941. godine fašisti su prebacili moju majku i mene iz logora Banjica u Jasenovac« (str. 110), iako je jasenovački logor uspostavljen puna tri mjeseca kasnije, tj. sredinom srpnja 1941. (v. Goldstein, »Holokaust u Zagrebu«, »Novi Liber«, Zagreb, 2001, str. 304). Todoroviću je povjesničar Jere Jareb - »Jare Hereb«, svećenik zagrebačke nadbiskupije Vilim Cecelja - »Vilijam Cecil« (str. 154), ustaški dužnosnik Jure Francetić - »Jure Francišković« (str. 155) itd. Je li riječ tek o beskrupuloznom nastojanju hrvatskoga izdavača za lakom zaradom, strategiji četničkoga zagađivanja hrvatskoga medijskog prostora, ili jednome i drugome, teško je reći. Jedno je sigurno: Tom je problemu potrebno pristupiti barem jednako tako kao što se pristupilo prema skupini zadarskih staraca! Ako zbog »međunacionalnih odnosa«, »medijskih sloboda«, »međudržavnih odnosa«, »poštivanja manjinskih prava«, ili tome slično, sve padne u zaborav, hrvatski će ban Josip Jelačić na zagrebačkom trgu uskoro doživjeti još pokoju neugodnost od »ravnogorskih rodoljuba«.

Post je objavljen 24.11.2007. u 10:05 sati.