Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/deadhoti

Marketing

All the tales are told, all the orchids gone, lost in my own world, now I care for dead gardens...

Kao što u naslovu piše... gotovo je i s ovim blogom.
Razloga ima puno, ne da mi se nabrajati.
Dakle, ovo će biti zadnji post na ovome blogu, njega ću ostaviti za uspomene. Citirat ću neke rečenice iz prijašnjih postova i u njima navesti neke razloge zašto odustajem, mislim da mnogi neće shvatiti što time želim reći, no oni koji trebaju hoće...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

ovaj naš pokvareni svijet... je kao kazalište lutaka. ovaj život je predstava. drama. tragedija. njezin dom je pozornica. a vi ste samo naivna publika u prvome redu. i čekate da ta predstava završi.
no ovaj život je beskrajna priča. koju morate sami okončati. dok nije prekasno. dok bol ne postane prejaka, da vas ne uništi do kraja. dok vam tama nije uzela cijelu dušu. ali u tami se prepoznajete, je li tako? postali ste tako zli. mrak vam je postao majkom. sjene su vam braća i sestre. to je vaša obitelj. prati vas iz dana u dan. a vi to ne možete zaustaviti. ne možete. pa zatvorite oči i dalje ravno hodate iz dana u dan...


Mislim da sam u tim rečenicama rekla što sam htjela... O svijetu koji me okružuje i opsjeda, želi da postanem dio njega ali ja se ne predajem... A zapravo, odavno sam se predala, postala sam kao i oni. Loša kopija.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

ima dana kada bih zeljela izaci iz vlaka kojim se godinama vozim, jer sam postala umorna od uspravnog sjedenja i stajanja... sve mi se cini mutno... kao da nista ne cujem... kao da sam u krivom vlaku koji vozi nekamo kamo ne zelim... prije sam imala jasan cilj, uvijek sam znala sto zelim i kamo idem... a sada lezim na podu i trpim... trpim...

Tako se osjećam jako često, zapravo je to stanje u kojem provodim dane. Pogledajte te rečenice u metaforičkom smislu. I vi se tako ponekad osjećate, zar ne? Zato se nadam da me sada razumijete...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Hoćemo li ikada to zaustaviti, hoćemo li to prekoračiti, stati tome na kraj, staviti točku na i? A ona će i dalje svijetu postavljati pitanja, biti jedna koja je samo dio kraljevstva, biti zrno prašine u pustinji. Ona je odlučila završiti rečenicom sa podebljanom točkom na kraju, odlučila sve za sebe okončati. Neće se više truditi disati za ovaj svijet, odsada se trudi za sebe. Počinje odlučivati što misli da je ispravno, odlučila se svome bogu pridružiti. Odlučila je postati dah na groblju kraljeva. Odlučila nestati...

Hoćemo li? Možda se jednom i uspijemo izvući iz ove melankonije, možda jednom i mi uspijemo zavarati druge, pokazati im kako je bilo nama, pakao koji su nam stvarali. I sve ćemo to napraviti u svoju korist, kako bih se od njih obranili.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Neznam kako ti dokazati predanost tebi... Život sam usmjerila prema tebi. Pokazala sam prstom na tebe. Odabrala sam nastaviti živjeti zbog tebe. I na kraju se pitam čemu sve to. Zašto se uopće trudim kada to ne prihvaćaš?

Sve se ovo nije uopće moralo događati. Mogla sam sve samo tako zaustaviti. Ali ne... Da li da tražim krila drugog anđela? Mogla bih... No neću ni to. Znaš zašto budalo? Jer se to zove ljubav. Jednog dana ćeš naučiti... Jednog dana će i tebi trebati krila. I od nekog ćeš ih tražiti...
(a mene neće biti...)


Napisano jednoj osobi zbog koje sam jos uvijek ovdje, da. Zapravo ima ih više, ali eto, neću govoriti određeno ime. Dotična osoba će shvatiti. Valjda zna tko je. Osoba kojoj sam vječno zahvalna. No opet. Samo jedna u nizu...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


to je kao da te tuku, a ti se ne braniš. raširiš ruke i vikneš da to urade najbolje što mogu. misliš da svi očekuju neku odgovornost od tebe, a ti ne znaš ni tko si, ni kako se zoveš. razmišljaš o tome. i onda te lagani povjetarac probudi iz sna. shvatiš da je sve to stvarnost. i zato kada ju vidite, samo se osmjehnete, zagrlite ju, poljubite najnježnije u lice i tiho šapnete kako je najbolja majka na svijetu.


Ono što mi je moja majka učinila, nije mi nikada dopuštala da dobro mislim o njoj. Zapostavljala me i odbacivala. I sada sam ja tako naučila, ona je bila vrlo utjecajna učiteljica. Sada ja nju odbacujem, a ona za mnome trči, ali ne može me sustići. Voljeti ne znači cijeli život govoriti da ti je žao... jer ti nikada neću moći oprostiti. Tako si me ti naučila.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ne želim te izgubiti dušo. Ne želim da postaneš još jedan zamagljeni odraz u slomljenom zrcalu...
Mrzim te osmijehe na licu... Te maske. Pod kojima je tako teško disati. A disati moram. Obećala sam ti...
Skidam sa tvoga lica smijeh anđela. Njega ću ostaviti sebi za sjećanja...


Tu osobu sam davno izgubila, predavno da bih se sjećala ičega, predavno da bih imala neke uspomene, nije vrijedno toga. Sve ono lijepo s tom osobom mi je u sjećanju i to nikada neće izblijediti, ali taj trenutak kad sam ju izgubila nije vrijedan spomena. Kao da se nikada nije dogodio, kao da nikada nisam upoznala tu osobu, tako sam se odlučila odnositi.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Sjećaš se večeri kada smo se prvi put vidjeli? Sjećaš se onog sjaja u očima djevojke pred kojom si stajao, pred kojom si drhtao i pokušavao disati? Osmijesi su bili na licu oboje, obrazi nam se žarili od uzbuđenja, a oči blješale, blještale...
Zajedno smo proveli dio svojih života, tako malo, a zapravo tako dugo. A onda si otišao, sa smješkom na licu govoreći kako ćeš se vratiti. Otišla sam i ja, također sa srećom u duši, nadajući se da ćeš napraviti kako si i rekao...
Noću sam razmišljala o tebi, što sada radiš, kako se osjećaš sada, baš u ovom trenutku, odzvanja li ti u glavi još uvijek ono volim te...? Nisam znala ništa od navedenog. A ovo zadnje-ponajmanje sam se nadala. Kao da sam osjećala da si se udaljio od mog srca, kao da sam ja izašla iz tvoga, odšetala, odletjela, zalupila njegovim vratima i nikad se više okrenula niti vraćala, samo jer smo razdvojeni...


Recenice iz jednog posta koje sam sada sastavila u jednu cjelinu. Ono što tek sada zapravo mogu poručiti jednoj osobi, eh, ona će sigurno znati da su ove rečenice baš za nju. Ne bih baš previše govorila o njoj, nestala je, kao i ja, odvojile smo se, drugi su nas razdvojili, udaljili... A zapravo, ja sam kriva što sam to sve dopustila, razumu sam popustila, i srce spriječila da govori...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Eto... Sada čitate posljednje rečenice ovoga bloga. Stigla sam do kraja i ja s njim, oprostite mi, ali tu moj put prestaje, dalje ćete morati sami... Napuštam vas da, usuđujem se, jer tako su me naučili...
I dalje ću posjećivati neke od vas, budem li imala vremena.

Pa-pa ljudi (:
I da, ne zaboravite...

...No more tears...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Post je objavljen 18.11.2007. u 13:38 sati.