Dugo već, dugo osjećam da bi trebalo svakako reći par riječi iz čeznutljiva srca, zamorena uma ili nestalnih težnji. Život je u svojoj naravi težak. Ako postoji neka druga stvarnost koja ga je upalila, nešto iza ove biološke i fizičke istine koju svaki dan sve više otkrivamo i svaki dan smo svjedoci lažnog proširenja iste u ove ili one svrhe, onda se ta druga realnost spuštajući u okvire naše stvarnosti okitila boli i radosti, njezina se bezobličnost podala nama u liku suza što kapaju s neba, blagorodnih, živodajnih...
Možda ćete misliti da nemam vremena. Tko ima vremena?
kažem bacajući kocku da se ogriješim o postmoderne zakone bezakonitosti, i o uske leit-motive kao determinirane kaose.
Nemojte misliti da vas ostavljam: odlazim bez ostavljanja riječi— da li one iste koja je dozvala smrt u život i život u postojanje jer umjetnost je život (ponavljam li se?), a tko čita ove retke...
Borba za dobrotu i ljepotu iziskuje dokolicu i povlačenje, stvaranje i prosvjetljenje traže zaštićen mir. Teško je naći mir i vezu, dok se srce bori da smiri obavezu. Postoji li kakva razlika između latinski negotium (posao) i otium (mir)?
Nemojte misliti da vas ostavljam pa se takvo što i neće dogoditi. Ovdje, gdje nema slika i zvuka osim onih koje prizovete, ovdje gdje se riječ bliži svom iskonskom golom liku, takva jedna kao što je ostavljanje ne ovisi o meni, niti može toliko, nego najviše o vama. Što se tiče mene, ja čekam da siđe sa svim svojim sjajem ona čudesna magija riječi, iskonske riječi i sa suzom da probudi u meni kakvo sjeme nemira što bih ga onda mogao zalijevati s brigom i strepnjom, da izraste u stablo otkrića na čijim bi se granama ugnijezdile ideje religioznog Junga, pronicavog Aristotela, patećeg Platona, ali isto tako i prorok Ujević, logični Kafka i skandalozni Baudelaire.
Prvi snijeg je pao i teško da negdje tamo ipak tiho raste bilje. Ja gajim nadu: Još će biti šuma i još će rasti stabla. Na posljetku, što je nova pod suncem? Ništa nema posljednje, ništa prvo.
Stoga vam, poslije nesređenosti i nemira, na odlasku na put da u nemir dovedem red, stavljam na kraj, ali ne i za kraj, stihove onoga koji bi u neko manje bučno vrijeme zauzeo svoje mjesto kao duhovni otac svih Hrvata:
Ako još išta bolnom ploti hripi,
Muziko, to je vapaj tvoga bezdna;
bezglavi jecaj što sam sebe ne zna,
jauk što plamsa i živac što kipi...
Post je objavljen 18.11.2007. u 00:37 sati.