Obično se složim s Antom Tomićem od prve. Ne treba me uopće mnogo uvjeravati. Iako, ja volim kad nas Ante Tomić uvjerava; to mi prilično razvedri jutro. Evo, na primjer, danas – sigurno ste čitali o nositeljima nezavisnih listi. Malo me doduše začudio onaj milosrdni kraj s tetom Ljubicom i pekmezom od marelica. Bit će da i šjora Antu lagano puca predbožićna blagost.
Zato me tim više zaprepastilo kad sam danas pročitao kako mu je pala na pamet divna misao dok je cijepao drva. Kaže šjor Ante: "znate već kako vam dobre ideje padaju na pamet dok radite neki jednoličan posao, perete suđe ili gulite krumpir." Molim? Ja tu ni riječi ne razumijem. I pravo da vam kažem, ne vjerujem ni mrvicu od toga.
Meni je to prvi glas da takvo nešto postoji. Kad ja gulim krumpir, ja se cijeli predam tom poslu. Ja se cijeli usredotočim kao kontrolor leta sve dok taj krumpir ne aterira u zdjelu s vodom. Pa ne mogu ja onda mislit ni o tricama, a kamoli da mi ideje padaju na pamet. Istina, obično mi se desi da krumpir gulim na starim novinama otvorenima baš na najzanimljivijoj stranici. Tu i tamo si onda nadoknadim propuste u informiranosti. Samo, istog trena kad stanem zagledati u novu fotografiju karizmatika Sudca, moja ruka zastane, nož se zaustavi, onaj rezanac od ljuske od krumpira ostane visjeti u zraku, doljnja usnica mi ostane visjeti u zraku – moram se usredotočiti na karizmatika. Dva posla odjednom ja jednostavno ne mogu.
Još češće me zezne radio. Zavrte neku produhovljenu reklamu. Daju ti mislit. Kao na primjer onu za neko osiguranje koje nas poziva da iskoristimo akciju do 8.prosinca i brže se kod njih osiguramo jer da su količine ograničene. Ograničene količine u osiguranju? Mukotrpno sam pokušavao shvatit u čemu je štos – jasno vam je da za to vrijeme posao stoji, a krumpiri trpe. Skoro da se poslije može prepoznat na poprečnom presjeku koliko me se koja reklamica dojmila.
Kažem vam da dva posla odjednom ne mogu. Neka je repetitivan, neka je trivijalan, lagan, rutinski; ja vam se poslu predam svim svojim bićem. Predano, koncentrirano i ustrajno. Ne pravim razliku između usisavanja, čišćenja cipela, uvaljivanja šnicla u mrvice, pisanja i čitanja. Nema veze jel traje koliko i vezanje vezica na cipelama ili odnese nešto vremena poput slušanja Fidelovog govora. Svemu ja pristupam s jednakim žarom i u mom srcu i u glavi za druge stvari tada mjesta više nema. Sva su popunjena. Kao u tramvaju.
Eto, jučer sam probao obaviti svoje vježbice za ruku (nešto kao podigni-spusti, savini-ispruži i sl., vjerujte mi, nula napora) i pametno iskoristit to vrijeme da isplaniram neke akcije idući tjedan. Ah. Za dvije minute je neslavno propalo oboje. Vježbe sam pokrenuo od početka, a idući tjedan će pričekat idući tjedan.
Priznajem da me pojedini ukućani ponekad u čudu gledaju kad prostodušno priznam da dvije jednostavne operacije u isto vrijeme izvršiti ne mogu. U stvari, ponekad mi se i smiju zbog toga te zbijaju pošalice na moj račun. Ali nema veze. Jednom sam se povjerio prijatelju na čemu mi je on bio zahvalan jer da je on isti takav i da je već mislio da s njim nešto nije u redu. Onda smo malo konzultirali modernu znanost i one divne knjige za samopomoć i shvatili da je jedno-po-jedno vrlo muška osobina. Nešto kao siguran dokaz muškosti. (A znate, već sam se i ja počeo pitati …)
Tako da ja sad kad onako fokusirano pristupam krumpirima s nožem u ruci, ja se osjećam vrlo muževno. I optimistično. Optimizam jest opijum za narod, ali vjerujte mi, za pojedinca je neprocjenjiv!
Post je objavljen 17.11.2007. u 13:02 sati.