Probudila me, noćas, zagušljiva vlažnost znoja.
Ah, da, i namjerna buka zvijezda na nebu,
pa moj san ne može u miru otpočinuti.
Ustajem i krećem u šetnju, a moj nemirni um,
ne može se smiriti, skuplja nebo u očima
i traži mjesto na kojem ću osmijehom zastati.
Ovo nebo, ponekad i noću zna zapjevati,
ali postoje pravila kod ovakvih iznenađenja;
treba znati razdvojiti krošnje koje je sunce opeklo,
od onih na kojima su ptice smirene u lakoći perja,
jer odmah iza zelenih mirisa započinju vjetrovi,
koji u neizrecivoj tišini voda ispiru grlo neba,
i namještaju beskrajne glasnice uzduž horizonta.
Ne kažem da sinoć nisam pokušavao čuti,
ali zmeđu bešumnih valova rijeke i oblaka,
odjeknula je odjednom prašina, zasula granje,
a preplašeno lišće, osjetivši prijetnju vjetrova
galamilo je parkom kao na kakvom sajmu,
i moje su se noge uzaludno nadvikivale s koracima.
Poznam puteve, ali po njima ne hodam na pamet,
jer moje tihe i strpljive čežnje jasno teku kroz mene,
kao godine što ostavljam za sobom u gustom mraku,
nijemo i nečujno me slijede u samoći.
Sad već po tko zna koji put i nikako slučajno,
sve češće pratimo mjesečinu i zajedno učimo šutjeti,
napokon možemo slušati kako drhte glasnice neba.
Ako zanemarim prazninu pristiglu u moje naručje,
slobodno mogu potrčati beskrajnim disanjem trave,
i podsjetiti svoje tijelo da je izraslo iz temelja zemlje.
Ne smijem samo kružiti beskrajnim krugovima čekanja,
niti se umarati jureći po tragovima izgubljenog vremena,
jednostavno trebam slušati slobodu iz glasnica neba.
A moja sjena? Kao statua još sanja uzdrhtali pogled ruku,
i mašta o onom pupoljku iz koje crvena vatra teče.
Umorna od jurnjave, o glatkoj pjeni uzdaha sanja,
ali osjeća kako nad mojim srcem zadovoljno drhti noć,
jer i do nje dopire zrak nekako skladnije i mekše.
Čini se da po udaljenom rubu neba ipak klizi zvuk,
kao da nebeske usne počinju stvarno pjevati.
Žal Kopp
Post je objavljen 16.11.2007. u 19:23 sati.