Marketing
Prženi šećer
Putujem, uskoro opet putujem. Volim to i ne volim jer lijepo je izgubiti se u nekom novom, nepoznatom gradu, mještani se sa mnoštvom i biti stranac. Otkrivati i čuditi se, diviti se i sakupljati slike u glavi, uspomene. Al kad dan dođe svome kraju, kad uđem u sobu tihu i pustu, tad nestaje sve, spušta se zavjesa, završava predstava, a tuga i praznina izlaze na scenu. Hotelska soba, sterilna, čista, posteljina prepuna mirisa štirke i dezinficijensa i sve prazno i sve bezlično, hladno.
Ponekad moram pobjeći, ponekad moram bježati i proći sve to, i tugu i radost, i poznato i nepoznato i mase ljudi i prazne hotelske sobe, ponekad jednostavno moram.
Tamo negdje usred sjećanja, postoji jedan hotel i soba najdraža od svih, soba koja me mirisom budila s prvim jutarnjim zrakama sunca. Maleni hotel na malenom otoku. Proljeće; bez gužve, bez buke, sve zeleno i čisto, more, sunce i tišima, samo zvuk mora što šušti u blizini i pokoji galeb u letu. Soba; velika, prostrana i svijetla s pogledom na šumu. Noću kad mrak se nadvije nad nas, kad zavlada tama tad oči postaju velike, a zvukovi iz mraka dozivaju priče iz djetinjstva. Sove što huču noću, šišmiši što krilima prekrivaju mjesec .... al sve to strašno prestaje i sve strašno nestaje kad ujutro, s prvim zrakama sunca započne čarolija.
Kroz poluotvoren prozor polako zrakom struju miris što mazi mi nosnice, draži usnice i snove čini tanjima. Taj slatkasti miris prženog šećera, vanilije i svježeg tijesta. Glavom za tren struje slike omiljenih slastica, keksa i kolača, pekmeza .... snovi nestaju, usne se pomiču, mljackaju, osjećam okus na nepcu, osjećam kako klizi niz grlo i tjera me da požalim još, tjeram me da kažem mmmmm. Budim se jer želja raste, postaje neizdrživa, glad i požuda sa zrncem šećera, medom što razlijeva se i lijepi prste, budim se.
Prostrana soba, velika i svijetla iznad malene slastičarnice, vrijedne ruke što od rane zore pripremaju delicije za nepce, opojnih mirisa što ne daju mira, za koje čak ni slika nije potrebna da postanu stvarne. Rano je još, prerano, sve još spava, hotel; miran i tih, grad još sanja, samo vrijedne ruke slastičarki i ja, kao lovac i lovina, budno motrimo jedne na druge.
Tuširam se, češljam kosu, par trbušnjaka i rastezanje uz prozor, spremam sobu i oblačim se, šminkom, pjevušim dok po, ne znam ni sama, koji put mijenjam programe na tv-u, ispunjavam vrijeme, skrećem misli s kolosijeka na kolosijek jer treba izdržati još sat, još dva, čak puna tri dok napokon otvore svoja vrata.
A onda; uz osmijeh ispunjen suncem i cvrkutom ptica, pitanje: - Jeste li dobro spavali? Slatko nešto sanjali?! - nudi mi tanjur prepun toplih, netom ispečenih palačinki, domaći preljev od marelica, a onaj dobro poznati miris prženog šećera ispunjava me, vrti se oko nas.
Jedan od rijetkih toplih hotela u mojim mislima.
Za one radoznale, radi se o hotelu Odisej na Mljetu.
Post je objavljen 16.11.2007. u 09:03 sati.