Marketing
I opet... I ovdje... PIK (iliti predizborna kampanja)
Gdje god pogledamo, okružuju nas (obrađena u photoshopu) lica naših političkih ljepotana. S time se slažemo. Jučer sam prelazila ulicom i skoro je na mene naletio autobus na čijoj je šaubi napisano 'povremeni prijevoz', a strane su okićene slikama HNS-ovih prvakinja i prvaka. Totalno me nervira pogled Kovača ili kako se već zove onaj nogometaš na reklami za HDZ koji tako ljupko izgovara 'i moj brat Robert također'. Pritom prolazi gradom meni nepoznatoga urbanističkog identiteta te mazi konja koji se, koliko mi je poznato, ne može tako lako vidjeti na našim ulicama. Pa oni vaterpolisti u kupaćim gaćicama i s kapicama na glavama kako lijepo elegantno, usporedo sa skakanjem u bazensku vodu, izgovaraju 'idemo dalje'… Kako je lako i brzo raskrinkana – pod utjecajem veće količine eura / kuna / dionica / dolara / švicarskih franaka – 'sportskost' sportskoga duha.
Ne smeta mi kampanja, kao vjerojatno ni vama, nisam jedna od onih koji smatraju da 'politici nije mjesto u mojoj butizi', trudim se biti odgovorni građanin: i trpjeti od ove zajednice i ono što se protivi mojim načelnim estetskim stavovima o svijetu koju mi okružuje. ALI – zar baš sve mora sugerirati da je političko stajalište stvar javne prezentacije, a ne produkt privatnoga promišljanja?
Plaća li taj Kovač poreze u našoj ili nekoj drugoj državi, zna li on tko je Marko Marulić, zna li uopće koliko ljudi živi u ovoj našoj državi, zna li tko je Miroslav Krleža, zna li kako je raditi pošteno (i to na dobrome poslu), htjeti stambeni kredit, a ne moći ga dobiti, zna li kakav je hrvatski obrazovni sustav, zna li da je Slavoncima jeftinije kupiti gotov proizvod, nego se namučiti s proizvodnjom vlastita kukuruza ili žita i za to potom dobiti mizeriju, zna li koliko košta litra mlijeka i koliko košta litra benzina? Ma, nema pojma! A znate što me zapravo ljuti? Ne njegova kosica ni (ako ću biti blagonaklona) pomalo prazni pogled, ne, žalosti me što znam da "razmišljanjem ni najpametniji pojedinac ne obara stare narodne tradicije"...
Pa je tako ušlo u naš domaći folklor autoritet 'znanja' nogometaša ne samo na nogometnome terenu nego i u zbilji. ... Bez obzira na to što, koliko mi je poznato, svaku pobjedu nad protivničkim klubom slave ni više ni manje nego u klubovima s cajkama i onom prema mome sudu grozomornom muzikom za koju ne želim vjerovati da je baš 'pun pogodak' u naše kulturno (ako hoćete i hrvatsko) biće.
Neki dan sam mailom dobila sljedeći tekst:
Kapetan sam hrvatske nogometne reprezentacije. Rođen sam i čitav život živim i radim u Njemačkoj. Od svoje zarade nisam nikad niti lipe dao Hrvatskoj.
Moj brat Robert također.
Nisam niti auto registrirao u Hrvatskoj da ne plaćam porez. Moj glas vrijedi jednako kao i glas onih koji više od 40 % svoje zarade daju državi za poreze i doprinose.
E, baš zato - ZNA SE!
Zar nije zabavno uzeti si pravo malo se i naizgled nevino poigrati tuđim životom? Naime, cijela Kovačeva-ili-kako-se-već-zove priča može zvučati i tako.
Pozdrav, 
,
pipi!
Post je objavljen 15.11.2007. u 14:28 sati.