Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Da se mogu ko nekad vratiti na pocetak...

Palim prvu cigaretu iz danas trece otvorene kutije bijelog marlbora, a drhtavim rukama nespretno otklanjam ostatke razmazane maskare s uplakanog lica. Prazan pogled usmjeren u imaginarnu tocku na zidu.
Negdje u daljini cujem smijeh. Onaj iskren, djecji. Naivni.

Imam osjecaj da se moj naizgled savrsen zivot rusi kao kula od karata. Osjecam neprekidne nalete hladnog vjetra, onog sto ti se uvuce pod kosti i ciju hladnocu osjecas jos satima poslije.
Nesposobna sam nositi se s vlastitim problemima. Tako sam prokleto...slaba.
I koliko god se trudila, nista mi ne polazi za rukom.

53 kile. Iznenadjuje me cinjenica da se previse ne zamaram time. Kao da sam se pomirila sa svojim velikim, debelim, masnim tijelom. Neka. Ono je samo odraz mojeg unutarnjeg ja. Da, raspadam se iznuntra. Ne, nista me vise ne veseli.
Gubim kontrolu. Sve ono sto me je naizgled cinilo nepobjedivom i hrabrom odjednom je nestalo. Sve moje zelje, nade i snovi, sve iluzije, ideali i heroji.
Hrana je bila zadnja stvar koju sam mogla kontrolirati u ovom ispraznom zivotu, moram se pomiriti s cinjenicom-izgubila sam na jedinom podrucju gdje sam igrala kako treba.

Praznina.

Nema suza, nema griznje savjesti. Samo jedno veliko NISTA.

I pitam se, ako me sitnice poput pretrpanog rasporeda, debelog odraza u ogledalu i raspadanja obitelji mogu dovesti do psihickog ludila i totalnog raspada sistema, sto li ce tek biti kasnije?

Jer znam, uvijek moze biti gore. Pitanje je, koliko moja sjebana psiha jos moze podnijeti?

Voljela bih pomaknuti sat unatrag. Vratiti davno izgubljene trenutke, vec izbrisana sjecanja. Voljela bih, kao nekad, uci u nas birc nasmijana i sretna. Savrseno isfenirane kose, potpuno ravnog trbuha. Biti ona stara DiT.

Savrsena...

Mozete li, molim vas, izbrisati imena urezana na zidu? Jer previse boli, previse podsjeca na nesto cega odavno nema.

Jedino sto me u ovom trenutku sprijecava da zauvijek zatvorim oci jest on. Ispunjava me pomisao da necu leci u hladan krevet, vec cu zaspati u njegovom zagrljaju.
Zasticena od sebe same.
Slusat cu otkucaje njegovog srca, njegov pravilan ritam disanja. Gledat cu njegovo andjeosko lice i pitati se cime sam ga zasluzila.

I otkrit cu vam jednu tajnu. U nekom savrsenom svijetu, u idealnim uvjetima, postojali bismo samo on i ja. Daleko od sviju, od svega sto nas trenutacno okruzuje.
Ponekad, pod utjecajem raznoraznih legalnih i ilegalnih supstancija, razmisljamo da skupimo hrabrosti i ostavimo sve. Da spakiramo kofere i kupimo jednosmjernu kartu za izlet u nepoznato. Da srusimo sve mostove sto ostaju iza nas, jednom zauvijek.
I sto cesce razmisljamo o tome, ta nam se ideja vise ne cini tako djetinjasta, smjesna i nerealna.

Da, zbog njega bih se odrekla svega. Lagodnog zivota. Prividne sigurnosti.
Anoreksije.

Mozda je upravo to rjesenje.

Vrijeme ce pokazati...

Ljubim Vaskiss

wave


Post je objavljen 13.11.2007. u 23:20 sati.