Otišla je duboko u šumu.
Prolazi pored visokih stoljetnih stabala.
Dok hoda između njih, osjeća se tako sitna i krhka u njihovoj blizini.
Cijelim putem prati je pjev noćnih ptica i šumovi šumskih životinja.
Njena sigurnost, svakim novim korakom, sve je više ugroženija.
Unatoč tome, ona ne odustaje.
Odlučno maršira u sve dublju tamu.
Sa sobom nosi dugovječne uspomene.
Još iz najranijeg djetinjstva pa do danas.
Često žali za prošlim vremenima.
Razmišlja što bi sada napravila drugačije.
Što je starija, to je nesretnija svojim životom.
Sada bi drugačije ali vrijeme se ne može vratiti.
Došao je čas da nauči živjeti sa svojim postupcima.
Vrijeme je da prihvati svoj put takav kakav si je sama stvorila.
Na svojim greškama uči i jako dobro pazi da ih ne ponavlja, oprezna je u svojim postupcima ovaj put.
Oslanja se na mudru prošlost i svjetlost zvijezda i mjeseca u noći dok putuje prema zori.
Kako vrijeme prolazi, priroda se mijenja, što je bliže danu, lišće se budi, drveće više nije tako zastrašujuće.
Sunce joj govori da je sada jedna od njih.
Postala je dio prirode, član šume u tami i svjetlu.
Sada zna svaku tajnu ovih bića u noći i danu…
Strahovi se mogu definirati na tisuću i jedan način.
Iako stvarno uživa u noćnoj hladnoj pustoši dok razmišlja u miru o svemu i dalje se boji samoće.
Teško je objasniti takav osjećaj kada ju samoća usrećuje i oslobađa a u drugom smislu tako se jako boji biti ostavljena.
Obožava osamu kada može samo u vjetar pružiti svoje misli.
Neka ju samo vjetar sluša.
Ne voli samoću kada shvati da bi joj tišina mogla postati jedini drug.
Zna da dolazi do velikih promjena i nitko se neće potruditi da bi njoj bilo dobro i počela se lagano miriti s tom činjenicom...
Sada je shvatila čega se najviše boji: Biti ostavljena u svjetlu i tami, u danu i noći, u sreći i tuzi, u dobru i zlu...
Budućnosti se boji. Što li je čeka sutra?
Post je objavljen 13.11.2007. u 19:48 sati.