Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/mda

Marketing

Vjera i ljubav

Vrijeme je došlo da oderastem i stanem na svoje noge. Školovanje je završilo, diploma je napokon stigla u ruke. Slijedi potraga za poslom. Na tom putu polako upoznajem svijet odraslih, mnoge ljude i (ne)ljude. Sad počinjem shvaćati zašto je najljepše doba dječije doba. Gledam svijet odraslih, možda još djetinjim pogledom i djetinjiom naivnošću, i sjetim se kako mladi uče od starijih i kako na oblikovanje mladog čovjeka utječe naslijeđe i okolica.
Želim pričati o nadi, o vjeri, o jednom boljem sutra. A onda pogledam sve oko sebe, i okolicu i naslijeđe, i zapitam se: kako biti optimist u ovoj zemlji beznađa i, ponajviše, kukanja? Što danas naučiti od starijih? Zar je uistinu sve tako crno kako nam se govori? Kao da ne postoji ništa lijepo u ovom svijetu i u ovoj zemlji. Rekoše mi da je život težak, da bi lagali ako bi rekli da nije. Da, često je grbav. Ali što je s nadom? Gdje nam je nestala vjera? Ima li nam onda smisla živjeti? Ili je sve to samo iskrivljena slika stvarnosti? Siguran sam da nam mediji i odrasli nameću ponekad onaj ružniji dio. Često i nas mlade krive da smo nektivni, pasivni. Nisu se zapitali jesu li i oni, možda, krivi za takvo stanje. Nije im palo na pamet da se i mi mladi često razočaramo njihovim (ne)moralom. Često se na izborima svi kunu u mlade i vele da će na nama svijet ostati. Opet se pitam: a što će od ovog svijeta ostati? Bolje rečeno: hoće li nam išta ostati? Naslijedit ćemo pesimizam, izokrenute moralne vrijednosti, napola već ubijenu majku prirodu. A mi bismi htjeli rasti u zdravom okruženju, barem s nadom i vjerom u bolje sutra. Ni to nam se ne dopušta. Već u srednjoj školi nam pune glavu kako se ne možeš upisati na fakultet niti ga završiti ako nemaš vezu. Ubija se u nama volja za učenjem, za radom i trudom, jer se učiti po navedenome ne isplati. Nekad mi se čini da se danas vezama sve treba zaslužiti. Tko je čuo za trud, rad i poštenje? Zar to nisu prave vrednote? I kad se dočepaš te diplome, opet ti treba veza da se zaposliš. Mnogi te usmjeravaju i u daleke zemlje, jer ocdje su, naime došla teška vremena. Ne mogu vjerovati u to. Zar nije bilo mnogo teže našim precima? Nekad nas je bilo i manje ali se optimistički borilo i radilo.Uvjeti su bili mnogo teži, nikad se nije posustalo. Vjerovalo se u Božije proviđenje, radilo se od jutra do mraka i nije se kukalo, a daleke zemlje nisu moja djedovina. I tako dok gledam (ne)ljude, uprem pogled u nebo i tihu molitvu šapućem: Bože, ja želim ostati dijete! Ne želim odrasti jer velika je mogućnost da neću postati čovjek. Morat ću igrati prljavo kao mnogi odrasli. Da bih opstao u tom svijetu morat ću postati ne-čovjek. Kad bi nas učili da se borimo, radimo i vjerujemo! Borba će prerasti u pobjedu, rad će uroditi plodom, a život je ljepši i lakše se podnosi s nadom i vjerom!

(Svjtlo riječi, rujan 2007, svijet mladih)

Ovakve priče uvijek duboko u dušu dotaknu ljude, a samo (ne)ljudi mogu ostati rvnodušni. I sam sam uveliko svjedokom ove priče. Svakodnevno slušam kojekakve kuknjave i vidim kako ljudi pokušavaju rukama i nogama i svim svojim silama pronaći nekakve veze, u naivnoj nadi za bolje sutra. Umjesto da se bore rukama i nogama i svim svojim silama, da svojim poštenim radom i trudom izbore svoje mjesto pod ovim nebom, a da bolje sutra ne očekuju preko noći.
Moja poruka je i mladima i starima: da se na život mora gledati i djelovati sa puno više optimizma i ljubavi. Optimizam i ljubav produciraju pozitivnu energiju za životom i vremenom donose sve bolje i bolje rezulrate, te se tako učvršćuje vjera.
Optimizam plus ljubav = je vjera!
Dakle formula je jednostavna i lako je zaključiti: da ako smo sigurni u vjeru da se ne treba plašti ni trenutaka kada je život težak, kao ni situacije kao u ovoj priči. Jer kad smo sigurni da imamo vjeru tad imamo i optimizam plus ljubav što znači da sebi nećemo dozvoliti da nas nikakva situacija pokoleba niti da posustanemo!
Vjera ne znači samo to da vjerujemo u Boga jer vjerovati u Boga znači vjerovati i u sebe. Ako smo izgubili vjeru u sebe (samopouzdanje) to znači da smo izgubili i vjeru u Boga. Vjerovati u Boga znači dozvoliti da se Bog nastani u nama, stoga se mora vjerovati i u sebe i nikad ne gubiti pouzdanje.
I za kraj, da puno ne gnjavim: nije lijepo da ljudi dijele ljude na ljude i (ne)ljude jer ipak smo svi mi samo ljudi od krvi i mesa. I nismo bezgrešni, ali s vjerom možemo postići puno bolje. Bog nam je podarijo razum a mi treba samo da to naj jače životno oružje ispravno koristimo!

Post je objavljen 13.11.2007. u 18:35 sati.