I prije nego sam mislio otišao nam dolar ispod 5 kuna. Sjetimo se, još ne tako davne 2001 godine, morali smo izdvojit 8.3 kuna za 1 dolar. Pitamo se kakav je utjecaj negativnog trenda tečaja dolara na globalizacijske tokove? Može imati puno utjecaja, a može imati i malo, ovisi koga pitate. Main-stream ekonomisti jednostavno tvrde da se tu radi o trenutnoj ponudi i potražnji novca na svjetskom tržištu, te da je Američko gospodarstvo dovoljno zdravo (ne preljeva šuplje u prazno), da ne potone k daljnjoj i ozbiljnijoj inflaciji. (Nije da su bez uporišta). Međutim postoje i oni drugi, alternativni ekonomisti, koji ne gledaju tako optimistično na taj problem. A kakva bi ovo bila stranica o antiglobalizmu a da naš dragi čitatelj ostane zakinut za takve špekulacije.
O čemu se naime radi. Neki analitičari tvrde da je Amerika jednostavno prezadužena. Što zapravo nije problem samo po sebi, ali u kombinaciji sa ogromnim trgovinskim deficitom već postaje problematično. Trgovinski deficit, to vam je ono kada puno uvozite (prije svega od Kineza), a malo izvozite. Zdravo razumski govoreći: stalno uzimanje robe na teku, a da pritom nikakvu robu ne date zauzvrat, dugoročno jednostavno ne može biti održivo. Može li? Ovom od koga uzimate robu na teku, obećavat ćete sve veće količine novca za istu robu, sve dok jednog dana taj jednostavno ne odustane od vas, tj. sve dok jednog dana ne shvati da će se za taj vaš obećani novac ionako moći sve manje i manje kupiti: naime ljudi gube povjerenje u vaš novac sa svih strana. No nije to tako jednostavno, postoje naime i banke…
Prvo bi podsjetio da i Hrvatska muku muči sa trgovinskim deficitom. Naš kumulativni trgovinski deficit iznosi oko 8 mlrd dolara, što bi iznosilo 2000 dolara po stanovniku, a američki deficit iznosi oko 2300 dolara po stanovniku. Po tom pokazatelju bismo dakle Hrvatsku i Ameriku mogli svrstat tu negdje. Osobno me čudi što to već nije negdje «puknulo». Ali eto, očito banke koje svojim kreditima kumuju trgovinskom deficitu, imaju velikog povjerenja u nas (i amerikance) da ćemo sve te rate kredita moći lijepo i uredno vračati i u budućnosti, pa makar nam i vanjski dug rastao i rastao…
Naime, o čemu se radi: taj «famozni vanjski dug države» bankama ne predstavlja ama baš nikakav bitan faktor u poslovanju. Bankama je samo bitno da građani uredno iz mjeseca u mjesec uplaćuju rate kredita, a to što tamo neka brojka «ukupni dug države» raste, pa koga briga, bitno je da se novac vrti…
Pojednostavljeno, rečeno, dok god banci svakog mjeseca slegne više novca na račun (zbroj svih uplaćenih rata), nego što banka podjeli novca tog mjeseca (isplaćeni novi krediti), tada je banka u plusu. (Nije doduše ni to tako jednostavno, jer se banke mogu i međusobno zaduživati, no dobro). Pri tome, molim opet uočite, da ukupni dug građanstva sam po sebi, ne predstavlja nikakav faktor u tome jeli banka posluje u plusu ili u minusu.
Problem neke države (i njenih vjerovnika) nije u dugu, već je problem kada se gospodarstvo države zasniva pretežno na rastu zaduženja; a pri tome plaće građanstva koje bi u budućnosti trebale otplaćivati sve veći dug, ne rastu odgovarajuće. No ipak, može li gospodarstvo narasti dovoljno da generira sve veće i veće plaće? Jer činjenica jest da ono raste (često se govori o «rastu BDP-a» u aktualnim izbornim porukama). No, dali naše gospodarstvo raste zato jer više proizvodimo, ili možda ipak samo zato jer sve više i više uvozimo (automobile, kompjutere, higijenu, …)?
Bojim se da je ipak ovo drugo posrijedi, statistički pokazatelji, kao što su deficit robne razmjene, pokazatelji na što se krediti troše (uglavnom su to potrošački i stambeni), te općeniti dojam koji dobijem pri preletu police bilo kojeg dućana, ne ostavljaju nade da se taj novac pametno uložio – u novu proizvodnju, ili izvozno orijentiranu uslugu. I dok plasmani kredita i dalje rastu, i još k tome poprilično brže od rasta BDP-a, opravdano je za očekivati da će kad-tad građanstvo biti toliko zaduženo, da neće moći uzimati nove kredite prije nego što otplati stare. Tada bi došli bi do kreditnog zida, što bi bio nekakav status quo. Nit bi napredovali niti bi nazadovali. Što i nije tako loše, međutim status quo je malo vjerojatan scenarij u tom slučaju.
Jer ako se vratimo na priču o dugu, uočimo još jednu bitnu stvar: da povećavanje duga – nemora nužno značiti i povećanje uvoza, te i stagniranje duga isto tako, nemora nužno značiti i stagniranje uvoza, dapače vjerojatniji je pad uvoza u slučaju stagniranja duga. A pad uvoza je ono najbolnije za našu uvozno orijentirano gospodarstvo: to automatski znači i pad gospodarske aktivnosti. Npr. zbog pada uvoza klima uređaja, neki će prodavači izgubiti posao, međutim, izgubit će posao i monteri tih klima uređaja. Oni više neće moći sudjelovat u kupovini drugih roba, niti će moći uredno otplaćivati svoje kredite… što će rezultirati novim otpuštanjima, itd, itd… ukratko to sve skupa vodi u dužničko ropstvo: kada ćemo svu svoju proizvodnju morati prodavati za otplatu kredita. Dužničko ropstvo, koliko god crn taj scenarij bio, zadnjih dana se dosta često spominjao. (primjer: link1, link2).
Za nastavak pokušao bih priprostim računom vidjeti koliko smo blizu kreditnog zida, (samim time i dužničkog ropstva). Poznato je da je stanovništvo zaduženo sa 100mlrd kuna. To iznosi oko 25000kn/stanovnik. U hrvatskoj je svaki treći stanovnik zaposlen, što znači da dug zapravo iznosi oko 75000kn/zaposlenom. Opet, nema baš svaki zaposleni i primjerenu plaću, naime 20% ih prima do 2500kn (po podacima iz državnog zavoda za statistiku). Njih također ne uključujem u ovaj izračun, pa na kraju dobijemo da 90000kn duga pada po zaposlenom. Ako uzmemo, iz rukava, da godišnje svaki zaposleni može otplatiti otprilike (1500*12)=18000kn duga, tada bi otplata od 90000kn trajala 5 godina. Što i nije tako loše, jer banke su u pravilu spremne odobriti kredite i na znatno dulje rokove, pa bi prema ovome jednostavnom izračunu, prostora za kreditnu ekspanziju još bilo dovoljno. Dapače, ja sam uzeo 1500kn, kao ratu, ako se uzmu još veće rate, ekspanzija dobiva još više prostora. Međutim, koliko zaposlenih građana nema nikakve kredite? – ima i takvih dosta. Koliko građana nema nikakvu namjeru da ulaze i bilo kakva dodatna zaduženja. Te koliko razumijem stvari, gornjih 100mlrd kuna je samo zbroj glavnica, ne i kamata. Kad bi još i kamate dodali našem izračunu, došli bismo zasigurno do realnih 120-140mlrd kuna duga stanovništva. Kad bismo uzeli dakle u obzir i te variable, naš račun bi zasigurno pokazao da smo mnogo bliže kreditnom zidu. (što si ostavljam kao zadatak možda za neki budući post)
Sada kada smo napravili taj izračun, puno je jasnije onda koja se opasnost krije iza stalnog rasta kreditiranja po stopama od 20%, dok plaće rastu po stopama od svega 5-6%. To znači da se užurbano približavamo kreditnom zidu, tj. točki kada se građani više neće moći dodatno zaduživati (no opet napominjem: teško je sagledati koliko smo zaista i blizu). A podsjećam, dostizanje kreditnog zida, vodi nas u zastajanje gospodarstva: prije novog uvoza roba: morat ćemo prvo otplatiti već uvezenu robu: kao rezultat mnogi uvoznici moraju otpuštat radnika i time se daljnji lanac otpuštanja pokreće.
Iz svega ovoga nadam se da je očito koliko su promašena predizborna obećanja naše vodeće dvije stranke o daljnjem snažnom rastu BDP-a. Nama zapravo treba, triježnjenje, i lagano usporenje kredita dok god još imamo prostora da to učinimo. Jer dosegnemo li kreditni zid, onda nećemo moć usporavat, već ćemo morati napraviti nagli rez. HNB je nešto poduzeo u obuzdavanju daljnjeg zaduživanja, no čini se nedostatnim. (Što se tiče predstojećih izbora: Definitivno sam odlučio da mi gospodarski program neće biti prevaga u odluci za koga ću glasat – ne vjerujem naime niti u jedan ponuđeni :)
I da se vratimo na dolar. Jeli ova stalna inflacija dolara znači da je Amerika došla do kreditnog zida? Teško mi je sada naći čvrstu vezu između pada dolara i kreditnog zida, no uzimajući u obzir da i njihov dug stalno raste, te iznosi oko 190000kn po kućanstvu, te da im plaće pri tome nisu ništa značajnije porasle, dapače srednjem sloju su plaće opale, opravdano možemo špekulirati da je deficit američke valute znak da potencijalnih ulagača (dakle onih koji imaju višak novca za posuđivanje) ima znatno više od onih koji bi realno mogli otplaćivati eventualno zaduženje. No problem dolara, postaje globalni problem (za razliku od kune). Jer mnoge države svijeta imaju svoje devizne rezerve u dolarima. Zato nikome od tih država ne odgovora pad dolara, dapače, te zemlje će čak pokušati pomoći dolaru da se održi na svojoj razini. Također, diljem svijeta, nafta se isključivo trguje za dolar. Npr. ako Ina želi kupiti naftu, prvo mora pretvoriti kune u dolar, i onda tek može trgovati. Pa trgovcima nafte, padanje dolara otvara vrata za špekulacije cijenama. (tj. nerealno podizanje cijena, nešto kao narodska priča da se u Njemačkoj pri prijelazu na euro, jednostavno marka zamijenila 1 na 1 za euro, dok su plaće su ostale iste kao i prije).
Za kraj bi samo još htio shvatit zašto je moguće da država dopušta takve dugoročno neodržive trendove, bilo u Americi bilo kod nas. Pa zato jer državu čine pojedinci (na koje značajno mogu utjecati bankarski i uvoznički lobiji). Oni se ne bave općim dobrom, već pretežno osobnim probitkom: opijanje javnosti sa uvoznom robom, jeftinim kreditima, «rastom BDP-a». Također bankarski službenici, nemaju ni vremena ni volje da sagledaju širu situaciju. Svaki od njih se bavi time da plasira još jedan kredit: za koji će dobiti proviziju od svoje banke. Idealan primjer je najnoviji Hrvatski izum «javno privatno partnerstvo». Zaduži se i napravi dvoranu sada. A otplaćivat će ju netko drugi. I tako nam se još jednom potvrđuje da maksimalizacija osobnog profita, ne vodi k općem dobru, već prije k dužničkom ropstvu.
Do čitanja.
P.S. Otvoren sam za naknadne opaske.
Post je objavljen 12.11.2007. u 12:51 sati.