Treba nekada raširiti ruke i
Poletjeti za trenutkom,
Probdjeti noć i gledati rođenje zore u
Tvojim očima.
Treba nekada otplesti zavezano srce i
Pustiti ga neka luta,
Neka zaviri u sve kutke ljepota svijeta.
Treba nekada ukrotiti strah jer on
Ograničava sputavajući melodičnu
Igru duše.
Treba nekada živjeti maštu, potaknuti ju,
Jer ona nosi pregršt ključeva
za novo sutra.
Treba nekada uzeti nadu u naručje,
obgrliti ju
jer samo tako ću znati da si pored mene,
da se moj dah nastavlja na tvojim
vrelim usnama.
Post je objavljen 12.11.2007. u 12:52 sati.