Prije par dana susretoh na hodniku nasu tehnicarku Mary, vrlo dragu zenicu iz naseg laba, sva u suzama, podbuhlih crvenih ociju. Upitah je mogu li joj kako pomoci. “Mozes li se moliti za mog sina?”, odgovori ona i zapocme pricu.
Ona ima petero djece, cetri kceri i najmladjeg sina kojemu je sada 20 godina te je na drugoj godini faksa. Kako su brojna obitelj s puno djece, nisu imali dovoljno novca za skolovati sve, tako da se najmladji sin odlucio, uz njihov blagosov, prijaviti u Nacionalnu Gardu. Naime, za svaku godinu provedenu u vojsci drzava placa skolarinu na faksu.
Zadnji puta njegova postrojba je bila mobilizirana za vrijeme drugog svjetskog rata te su se oni nadali da vjerojatno nikad vise nece biti mobilizirana, barem ne za rat. No bili su u krivu. Ovih dana stigla je zapovjed da se postrojba mobilizira i ode zna se gdje. Cak ce im dati dva mjeseca treninga prije nego ih upute na bojna polja. Mary je sva u ocaju, pita se za koga to treba ginuti njen jedini sin? Jedina joj je utjeha molitva i rezultati izbora. Ona jadna vjeruje da ce onaj drugi uskoro povuci vojsku iz tamo neke neposlusne zemlje bogate naftom. Hoce li?
Nisam znao kako je utjesiti. Kako utjesiti zalosno majcino srce koje strepi nad sudbinom svog jedinog sina koji treba poginuti zbog necijih miljardi i necije nafte, a pod paskom ugrozenih nacionalnih interesa?
Kako je sve ovdje to organizirano? Vojska nije obavezna, ona je dobrovoljna i placena. Vecina obicnih vojnika zaradjuje mjesecno tisucu i nesto dolara, pa nije mi jasno kako uopce s tim mogu zivjeti. Kasnije su mi objasnili da oni spavaju u vojarnama pa ne moraju rentati stan i slicno. A sto je sa djecom i zenama? Mnogi od njih imaju obitelji u trenutku potpisivanja ugovora s vojskom. Pa nisu im i obitelji u vojarnama?
I kakav je profil naseg vojnika? Bogatas s Beverly Hills-a ili Manhattan-a? Malo prekosutra.
Obicni vojnik ovdje je siromasni ali vrijedan crnac ili bijelac,rodoljub, koji nema novca za skolovanje, pa ide u vojsku u zamjenu za skolarinu. Motiv koji ih vecinu tjera na taj korak je bolji zivot s fakulteskom diplomom, naravno nadajuci se da predsjednik nece poduzeti neku novu pustolovinu negdje u bijelom svijetu. Druga skupina su imigranti, mahom iz juzne i centralne Amerike, koji na taj nacin, nakon par godina sluzbe, po ubrzanom postupku mogu dobiti zelenu kartu i dozvolu za rad u “obecanoj zemlji”. Ako pak poginu, onda ce papire dobiti njihove obitelji.
Jadno je biti vojnik, makar i u najjacoj vojsci na svijetu.
Post je objavljen 12.11.2007. u 01:15 sati.