Otvorila je staklena vrata i pogledom prešla tako znanu prostoriju. Oblaci dima kovitlali su se zrakom, odnekud znana lica su razgovarala, čaše su zveckale, a poznata glazba je pokušavala nadjačati ionako bučan i ispunjen prostor.
Zimi je uvijek tako. Tu, gdje je napravila prve ozbiljne korake, atmosfera je uvijek bila tako opuštena, topla i podsjećala je na prve gimnazijske dane, na grad, na ovu ulicu.
Sjela je na crvenu stolicu u kutu uz prozor i naručila isto piće.
Gubila se u razgovoru s osobom nasuprot i promatrala obris u daljini. Poznato lice u silnom dimu. Tako čudno, tako daleko i pomalo hladno. I tek poneki osmijeh u kutu usana.
Čudan osjećaj je preplavi svaki put kad ugleda tu osobu. Neka čudna nada. Neka čudna želja.
Ne priznaje sebi, drugima još manje.
Svaki put isto...A ona ništa ne može očekivati, ne smije.
Voljela bi da je pušač i da otpuhne dim crvenog Marlbora u tu sivu masu u zraku. Voljela bi njegovom jačinom rasparati svaki atom koji leti ovom prostorijom. Svaku molekulu i svaku česticu.
Voljela bi razbiti ta ogledala oko sebe i pretvoriti ih u hrpu stakla. Hrpu ničega.
Voljela bi razbiti taj osjećaj koji izaziva u njoj.
Željela bi prije svega... Ne... Ne smije.
....
Diže se, ostavlja novac na stolu , i kupi svoje stvari.
Baca posljednji pogled i otvara staklena vrata.
Crne oči i poznati izraz u oblaku dima...
Zatvara staklena vrata i odlazi u hladnu noć...
Ovaj leptir ionako ima drugu sudbinu....
Post je objavljen 10.11.2007. u 19:01 sati.