Marketing
METAL KAO BOLEST
Ovo je napisao neki lik, a ja samo kopirala ;) Obavezno pročitati!
Opcenito: Metal glazba je zaista fenomen, ne samo zbog svoje ekstremnosti, sirovosti i kojesta, nego i zbog snage da utjece na ljude i totalno ih transformira. Da ih prilagodi… "Be afraid! Be very afraid!"
Mislim, pogledajmo se, izgledamo kao oni na koje su nas roditelji upozoravali, radimo ono sto su nam zabranjivali, mislimo onako kako ne bismo smjeli. Sto je to lijepo u boli, smrti, agoniji, patnji, da mi o tome toliko volimo slusati. Sto je lijepo u glasnoj grmljavini zagorene, krvnicke distorzije i death-vristecih hropaca? Ne znam, ali bogami je meni to lijepo.
Nas cijeli sustav vrijednosti je "pomaknut". Jedna frendica mi prica kako je izasla van u rozoj majici i zelenim hlacama, sa plavim sjenilom na ocima. Ja sam se prestravljeno zgrazao, a ona se sebi cudila kako nije normalna. Procitajte ovo ponovo.
Ono sto je normalno, nama nije. Ono cega se ljudi boje i strepe, nas privlaci. Krv, nasilje, vrag, okultizam, brutalnost, sodomija… Headbanging je isto tako fenomen. Izraz ciste orgazmicke opsjednutosti, naelektizirane energije koja struji tijelom kad cujemo jak ritam i opake riffcine. Tijelo se napne, stisnes zube, moras se micati, ali ne plesati, nego izdivljati tu energiju iz sebe mlateci kosom i skacuci mahnito. Posebna je prica famozno "bratstvo" medju metalcima, jaka veza koja spaja i konsolidira inace (gotovo) nepovezive pojedince. Zatim koncertna euforija, zanos u obliku nirvane… gotovo kao savrsena molitva i kontakt s Bogom.
Simptomi: Takodjer je zanimljivo i nacin kako se metal siri. Ako slusas metal ili si neki fan, po prirodi ti dodje da sviras nesto, da se ukljucis, da obuces one cizme, zamotas se u lance i siljke te se pridruzis ostatku maskerade. Udje ti u krv, u glavu, vise ne palis radio, samo kopiras kazete, przis CD-ove, skidas mp3 kataloge s neta, u plijesnivoj tami svog zagusljivog sobicka, dok u kutu svijetli crvena zarulja, ti gladno vrebas novu glazbu i vec slinis trljajuci pohlepne ruke.
Nedugo zatim pocnes metal zvati "moja glazba", pocnes metalce smatrat drugacijim od ostalih ljudi, ili kako ih ja zovem - "civila". Polagano gubis zajednicko sa "nemetalcima", krug drustva ti se smanjuje kao i teme za razgovor. Sjednes u kafic sa frendom i tupo piljis u tisini, da bi se dosjetio da ga nisi pitao o vremenu jucer. Kako i ne bi kad su ti na pameti samo bendovi, sviranje, zbivanja na sceni, svirke i cuganje. Dobro, i cure po mogucnosti.
Ali… Polako uvidjas da ni one zgodne plavojke nisu vise tako zgodne, onako upirlitane u uske traperice, infarktni dekolte, sa onim modernim cvikama i skupim cipelicama. Kad te onako oholo, s visokim nosom pogledaju, kao da ti govore: "Da zgodna sam i lijepa, ali me ti nikad neces imati prljavi ulicni olosu u cizmama." Da, zgodne su, ali bi ti ipak radije sebi upecao jednog crnog netopira, u cizmama, sa lancima i spikesima, crnom kozom posvuda. Ionako uvijek pitas: "Kako se zoves?", a odmah zatim:"Sta slusas?" Ovo dovoljno govori.
Nakon nekog vremena postane ti normalno da te se manja djeca boje, da svi umuknu kad se pojavis, kiselo se smjeskajuci, da se ulica okrece za tobom, da te teta u trgovini u stopu prati s povecalom u ruci, da te starija dama, kojoj si okrenuo ledja zove "curo", da zene prelaze cestu kad te vide u mraku na udaljenosti 250 metara, da vecinu svoje odjece i nakita obuces kad izadjes iz kuce, da te tip u prodavaonici cizama zna po imenu, da ti konobar nosi pivo bez pitanja kad sjednes na svoje mjesto u kaficu, da trosis vise novaca u zeljezariji nego u supermarketu, da ti turisti prilaze i pitaju te imas li trave, da udjes u CD-shop i bijesno izletis kad te zena pita "Kako?"….. Da, da, naviknes se na svakakva sranja i predrasude, tako da ti je to noramlno. Postane ti neobicno kad obuces majicu u boji pa te netko i pogleda, nasmijesi se, kaze "Hvala". Pece te savjest. Bez lanca kao bez kurca. I druge boljke.
Lijecenje: Na srecu ili zalost, metal se ne lijeci. Ako si metalac sada, uvijek si bio, uvijek ces biti. Ako nisi sada, ili neces sutra biti, nikada nisi ni bio. Prema tome, samo je pitanje kada ces otkriti da je to u tebi i da mora izac van. Pitanje je koliko je to zrelo od nas, ovako se ponasati, ovako izgledati, dopustiti da ti glazba odredjuje izgled, razmisljanje, da ti bira drusvo. Ipak, metal je fenomen, to je rokerski nacin zivota, kosa, motori, cure, sloboda… Ako cu vec birati, biram da budem legenda u kvartu, 45 godina stari suhonjavi metlcina sa dugom kosom i bradom koji svira gitaru i voli popit, nego prosjecni odeblji Hrvat, koji voli sjedit u birtiji i zapjevat na Thopsona i sjetit se kako je bio lud kad je bio mlad.
Sto reci za kraj nego: "STAY (!!!) …heavy!"
Post je objavljen 10.11.2007. u 15:51 sati.