Autobusnu kartu za La Paz (50 solesa) kupio sam prije nekoliko dana, ali kad sam jutros u 06:45 došao na Ormeńov šalter na glavnom autobusnom kolodvoru, dočekalo me neugodno iznenađenje. Autobus za La Paz je negdje kod Nazce imao nesreću i danas neće nastaviti za La Paz. Refundirali su mi cijenu karte i na moju veliku sreću uspio sam za 30 solesa naći jedno od posljednjih mjesta u Panamericanovom busu gdje se nalazila gotovo cijela ekipa od jučer. Irci, Australke, Francuzi... Autobus je manje udobniji od Ormeńovog, ali glavno da vozi i da danas stignem u La Paz. Vožnja je bila prilično neudobna. Iako je cesta asfaltirana, asfalt je već prilično istrošen i bilo je u vožnji nemoguće pisati ili čitati. Naravno, ponovno sam imao sjedalo u zadnjem redu autobusa, uz jednog Brazilca japanskog porijekla koji je preko Bolivije bio u posjetu Peruu. Nakon otprilike trosatne vožnje uz jezero Titicaca stigli smo do granice, dobili izlazni pečat iz Perua i ulazni u Boliviju. Ponovno čuđenje što jedan Hrvat radi u Peruu i Boliviji.
Prvo mjesto nakon granice, na bolivijskoj strani, Copacabana na jezeru Titicaca najpoznatije je ljetovalište Bolivijaca. U Copacabani smo morali promijeniti bus za La Paz koji je bio još lošiji, ali nas je oko 16:00 ipak doveo u bolivijski glavni grad. Svi smo odlučili odsjesti u Hostal Maya Inn, smješten par minuta hoda od centra grada i franjevačke crkve. Noćenje s doručkom je 55 bolivianosa (1 bolivianos=0,75 kuna). U sobi sam s tri Irkinje - Sonyom, Emmom i Orlaith - i budući da imamo isti itinerer, odlučili smo putovati zajedno do Santiaga. Ja imam let iz Santiaga 30.10. za Frankfurt, a one dan kasnije za Novi Zeland. Putuju 12 mjeseci oko svijeta. Na putu su tek 6 tjedana. U istom hotelu su i dva Irca - Kieran i Paul, te neki Englezi. Nakon kratkog odmora, djevojke i ja odlazimo u shopping na čuveni Mercado Negro (Crna tržnica) gdje se može kupiti sve i svašta po iznimno niskim cijenama: kopije (i to jako dobre) odjeće i obuće poznatih svjetskih marki, elektronika, CD-i i DVD-i... Nabavio sam novi CD walkman, 5 DVD-a s novijim filmovima, desetak CD-a, novi ruksak i potrošio svega 40-45 eura. Čak ni Mali nije lani bio ovako jeftin kao Bolivija. Jednostavno, cijene su smješne.
Navečer smo svi zajedno otišli večerati u jedan od najboljih lapaških restorana - Tambo Colonial, u hotelu Rosario. Izabrao sam chairo altiplano (juha od govedine s povrćem), steak od ljame u umaku od senfa (ljama ima okus gotovo kao govedina, samo je malo žilavija - alpaka je bolja) i za desert palačinke sa sladoledom, šlagom i voćem. Sve ukupno s dvije coca-cole za samo 70 bolivianosa (7 eura)!
Već nakon par sati u Boliviji, odmah se uočava da je Bolivija iznimno jeftina zemlja, čak jeftinija i od Malija. Godišnji prihod po stanovniku je samo 2500 USD. Stanovnika je u Boliviji 8.3 milijuna + 2.5 milijuna ljama. Iako je Sucre s 225,000 stanovnika pravosudno središte Bolivije, glavni grad je ipak La Paz s oko 1,5 milijuna stanovnika i na visini od 3660 metara iznad mora.
Bolivijska povijest je veoma bogata. Bolivijskom zemljom su prošli mnogi narodi: razni predkolumbovski narodi završno s Inkama, španjolski konkvistadori te razni osvajači susjednih zemalja. Bolivija je nekad bila puno prostranija, ali od druge polovice 19. stoljeća gubi mnogo teritorija - iz ratova s Čileom, Brazilom i Paragvajom Bolivija izlazi kao gubitnik. U ratu s Čileom čak gubi i izlaz na Pacifik: današnja Arica, Antofagasta koji pripadaju Čileu, nekad su pripadali Boliviji. Bolivijci to nikad nisu prežalili. Danas Bolivija ima dosta nafte da podmiri svoje vlastite potrebe, polja na kojima uspjevaju razne poljoprivredne kulture te stočarstvo. A tu je naravno i turizam. Sve više i više turista otkriva Boliviju...
I jedna zanimljivost: ime Bolivija dolazi od Simóna Bolívara, jednog od boraca za neovisnost Amerike od Španjolaca. Ime grada Sucrea dolazi od generala Sucrea, također osloboditelja Amerike. Bolivijski ponos se osjeća na svakom koraku.
Post je objavljen 29.09.2005. u 21:50 sati.