Marketing
MALO O MANDŽUKIĆU, MALO O OLIĆU
DIVANI
Samo za športske fanove
Ivica Olić proglašen je za „naj“ igrača mjeseca u njemačkoj ligi, a Mario Mandžukić, napadač Dinama osoba je oko se vrte sve brojniji menadžeri i sve veća lova. Dobro, no što o njihovim danima, onim kada su ganjali lopte po slavonskim ledincima i pašnjacima kažu njihovi najbliži.
– Lopta, lopta i samo lopta. To je bio njegov svijet. Nakon treninga vraćao se kući i nisu ga punio zanimali izlasci i provodi – priča Mato Mandžukić o sinu Mariju. Otvoren kao i svojedobno na zelenom terenu, ne skriva ponos. „Britva", kako su ga navijači zvali dok je „kosio“ po terenima u majici BSK-a (današnje Marsonie), beskompromisan stoper ali i lucidan napadač koji je često tresao suparničke mreže i bio proglašavan najboljim igračem ondašnje II. jugo-lige, i danas u 47. godini redoviti igra nogomet. I vrijeme provodi pred Tv ekranom prateći Marieve igre. – Znaš, Mario je oduvijek volio loptu. Kada sam 1992. otišao u Ditzingen, gradić 20-ak od Stutgarta, igrati nogomet, sa mnom je došla i moja obitelj. Mali me je redovito pratio na treninge te je kao šestogodišnjak uključen u njihovu nogometnu školu. Kada sam išao na treninge, uvijek je tražio da ga poveden. Nije mi ga se uvijek vodilo, a on bi digao dreku i skrio se pod sto. I što ću, stavim ga na bicikl pa na trening. Već tada su ga svrstali u perspektivne mlade nogometaše. Igrao je Mario za vršnjake, osvajao turnire, a kada smo se 1996. vratili u Slavonski Brod nastavio je redovito trenirati u Marsonii kod Damira Ruheka. Kasnije je izmijenio više trenera ( Vlasac, Brnić…), a jedan od njih bio je i Zlatko Stepić- voditelj nogometne škole Mato Utvić. - U tom zazvoni telefon. – Za tebe je Mato - reče supruga Jelica.
- Pita neki čovjek odakle je prezime Mandžukić. Kladio se u pečenku da si Hercegovac.
– Reci da je dobio opkladu - odgovori Mato i doda:
- Mandžukići su iz Tomislav grada, a ja sam rođen u Prudu, nedaleko Bosanskog Šamca. Četiri godine sam igrao za Kozaru iz Bosanske Gradiške, a onda sam prešao u Brod i u Marsonii proveo osam godina - i tu sam i danas, u Specijalnim vozilima, strojobravar. I dok sam igrao radio sam – priča Mato.
- E, bila je to darovita generacija. Generacija 86-te. Za svako mjesto imali smo po dva igrača-kaže Stepić. – I što je zanimljivo, Mario je bio među najnižima, ali zato ga je krasila velika borbenost. Nikada se nije ustručavao pred protivnikom. Bio to seoski klub, vinkovačka Cibalija ili Osijek. Imena ga nikada nisu impresionirala. On je momak koji kaže „što na umu to na drumu“. Bez zlih namjera. To treba cijeniti, a ne kažnjavati - kaže Stepić. - Kod njega zloće nema - dodaje. - Sjećam ga se dobro kao klinca. Omiljen upravo zbog svoje otvorenosti. A uvijek, na svakoj utakmici u kutu stadiona uvijek sam vidio njegovu majku Jelicu gdje pozorno promatra svaki njegov nastup. I nikada nije komentirala. Samo je šutjela i gledala.
- Je, ali sam se grizla u sebi, strepila od svakog starta i plašila se ozljeda - kaže samozatajna Jelica. - Bili smo oduvijek normalna obitelj koja svoju djecu ničim nije opterećivala. A bilo je i razdoblja kada se teško živjelo od tri tisuće kuna Matine plaće. Trebalo je rasporediti - nećkajući se kazuje. A, majka kao majka. Nosila je dresove, kopačke. Čistila, prala, mazala do blještavog sjajila da „Mario na terenu dobro izgleda“. Bila je i oružar i savjetnik.
– Ma, kada je riječ o nogometu Mario je tu bliži s Matom. Ali kada su u pitanje neke druge stvari onda je majka tu - dodaje sa smiješkom. Ljubavne? –Pa i takve, kakav bi to momak bio kada ne bi imao cura?- smije se.
- E, znaš li kako je Mario birao u koju će srednju školu ići. Gledao je onu koja mu je najbliža tako da je završio Obrtničku, za keramičara oblagača -zlu ne trebalo - kazuje Mato. – A za broj 17 na majici znaš? - pita. - Pojma nemam - odgovaram. – Pa to sam mu ja sugerirao kada je odlazio iz Marsonie. Za Marsu je zabio 17 golova i onda sam rekao da nosi majicu s brojem 17. Taj broj je nosio u NK Zagrebu, a sada i u Dinamu. Vjerujem da je to njegov sretan broj - kaže Mato.
- Ma, mali je strašan! Mislim da je pred njim jedna fantastična budućnost. Treba puno raditi i slušati, ali on je po meni već sada dokazao da je sigurno najjači napadač u Hrvatskoj, a i jedan veliki oslonac Dinama. Uspjeh dolazi s profesionalizmom. On je mlad, najbolje su godine pred njim. On je jedan izvanredan materijal – tvrdi Josip Veber. Kada to kaže Veber, onda do ima dodatnu težinu. Bivši reprezentativac Hrvatske i Belgije, najbolji strijelac belgijskog prvenstva gdje je postigao 88 golova za Brugg, a kasnije najbolji strijelac Anderlechta.
Po svemu sudeći Mario će nastaviti nogometni niz slavonskobrodskih nogometaša u plavom poput: Blaškovića, Miljkovića, Huljića, Mirka i Vjeke Škrinjar, Edina Mujčina, Veldina Karića, Ivice Olića…
IVICA OLIĆ
Oj, Ivice, davoračko dijete, ponos svima od glave do pete... zapjeva se i danas u Davoru. - Ma, bajo, nije ti bilo ni’ jednih čestitih svatova koji nisu spjevali niz bećaraca o Ivi, - kaže stari lađar koji je svoje godine usidrio na klupčici ispred kuće. Baš kao lađe davoračke po kojima je ovo selo nadaleko bilo poznato.
- E, do ponoći sam pretraživao fotografije ne bi ga pronašao, - kaže moj vodič Mato Sudić koji je Ivici Oliću tri godine predavao povijest i zemljopis. - Kažem ti, neokarano dijete. Imao je sve petice, bio je odličan učenik i nekako svi su osjećali da će mali Ivica nešto postići u životu, - govori Mato davorački rukometni alfa i omega, a sada silom prilika i predsjednik NK Posavca gdje je Olić započeo nogometnu karijeru. Živa nogometa enciklopedija, Stjepan Marijanović, tajnik Posavca i susjed Olićevih kao iz rukava izbacuje datume, zgode i nevolje Ivičine.
- Malo tko zna da je Ivica prvi puta za seniore nastupio sa 15 godina u susjednim Sičama, na kirvaju, kada je zamijenio svog brata Marina. - Mali je odmah zabio gol,- priča Stanislav Stubarić, prvi Olićev trener. Tu su i dogovori s brodskom Marsonijom, stipendije i školovanje u slavonskobrodskoj Tehničkoj školi, put u milanski Inter i Udinese, pa potom u berlinsku Hertu. A u stranom svijetu nemaju strpljenja čekati da nogometaš stasa. Odmah traže gotovog, vrhunskog igrača. Ivica se, sa 18 godina, nakon malog Davora i Broda malo teže snalazio u tim surovim profesionalnim vodama. Igrao je za drugi sastav Herte, a u Davoru i Brodu znali su da može više. I nisu pogriješili. Vratio se u Marsoniu, posuđen je Zagrebu, postao najbolji strijelac lige, reprezentativac, Dinamovac, otišao u Rusiju, vratio se u Njemačku ligu…
No, vratimo se u Berlin. Ivica Olić očito nije gubio vrijeme igrajući za drugi sastav Herte, već je i upoznao lijepu Nataliju, Dubrovkinju po majci, koja je rođena i odrasla u Berlinu. Planula je ljubav okrunjena i sinom Antonijom. - Ehe, - smijulji se Ivan Olić, otac Ivičin i djed Antonijev. - Od sada imam razloga za dvostruko slavlje: Antonio je rođen baš na moj rođendan, 1. svibnja. Samo čekam da djed i unuk zajednički, onako po šokački proslave svoje rođendane. - Ne daj Bože, vidili smo kako to izgleda, - dobacuje susjed.
I tako, nakon trgovačke obitelji Brlić čiji ime pronesoše Andrija Torkvat te njihova snaha Ivana Brlić-Mažuranić, slavonskog prosvjetitelja Matije Antuna Relkovića, Davor - malo selo savskih lađara opet uđe, ovoga puta u nogometne enciklopedije.
Post je objavljen 09.11.2007. u 15:01 sati.