Pregled posta

Gubitak, tuga, djeca...

Voljena Stelice
Život bez tebe je pakao.
Pakao u našim dušama, srcima, glavama. Prošlo je godinu i više dana da te nisam zagrlila i poljubila. Baka me tvoja zna nazvati i pitati kad je danas Stela u školi, onda se odmah ispravi – Tina, kad je Tina danas u školi. I onda znam da si i njoj stalno u glavi. Čekamo tvoj poziv, da se odnekud javiš. Znaš li mila moja da su naše drage susjede Laura (13) i Petra (4) ostale bez svoje mame. Nema je više, nastradala je i poginula u groznoj prometnoj nesreći. Njihova mama Svjetlana 31.10.2006. stajala je kraj tebe pokrivene onim odvratnim crnim najlonom i jecala i plakala i bila u strašnoj nevjerici da se to tebi dogodilo. Stalno je bila sa svojim curicama, čuvala ih i voljela i sada je više nema. Koliko boli, nepotrebne, teške, ponekad neizdržive boli. Naše Laura i Petra imaju divnog i hrabrog tatu. Trudi se svim svojim bićem da djevojčice nastave živjeti koliko toliko normalno. Jer mi odrasli možemo i „zalediti“ svoj život i zapeti u njemu i na nekoliko godina, djeca ne mogu. Djeca moraju nastaviti rasti i njihov put je drugačiji. Vidim im tatu često i vidim da se zaista drži čvrsto i hrabro, a znam da je teško. Ne samo što je sada na njemu taj veliki posao – „zamijeniti“ mamu svojim curama, već i što uopće ne stigne tugovati za svojom voljenom suprugom. A to je beskrajno teško. Volim te Stelice, anđele moj.


Dragi moji posjetitelji, čitatelji, poznanici, prijatelji……………
I moja Tina i Laura i Petra su djeca s velikom životnom traumom, a to što se drugima čini da one ne tuguju za svojom sestrom ili mamom je samo zato što smo im mi kod kuće ostali dovoljno pribrani i svjesni da ih imamo, te se nismo u svojoj boli slomili do kraja (kako bi to možda čak i željeli) već im nastavili pružati istu ljubav i toplinu kao i prije gubitka voljenih nam osoba. Ja osobno znam da sam svojoj velikoj boli dozvolila da me slomi i na mojoj Tini bi se to i te kako vidjelo. Snaga je to nadljudska i zaista ne znam odakle ju crpimo, a zapravo i znam – ljubav. Ljubav je sila jača od svega. A tko može više zaslužiti i dobiti, a i pružiti ljubavi od vlastitog djeteta.

U Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba dobila sam jednu malu knjigu gdje ima puno korisnih savjeta za nas koji imamo djecu s traumom doživljenog gubitka voljene i bliske osobe. Namijenjena je prije svega ljudima koji su doživjeli gubitak te sadrži savjete kako pomoći djeci koja s tim žive, no ja mislim da bi to trebali čitati svi. Jer zapravo nikada ne znate kada vam se u vašoj blizini može dogoditi nešto slično i bilo bi dobro da ljudi uče kako ne govoriti i ne činiti krive stvari. A vrlo često to rade, zbog neznanja naravno, a misle da čine dobro. Željela bih vam ponekad prepisati djelove te knjige, nadam se da mi autori neće zamjeriti.

GUBITAK

Gubitaka ima zaista različitih pa tako možemo izgubiti neku osobu zbog smrti, preseljenja ili ona zbog bolesti više nikada neće biti ista. Možemo izgubiti prijateljstvo, brak, svoj dom ili možemo izgubiti neke ideje i vjerovanja koja smo imali. I stvari možemo izgubiti, npr. drage uspomene ili igračke ili na drugi način nama vrijedne stvari. Svim ljudima se tijekom života događa da nekoga ili nešto izgube, odnosno svi doživljavamo gubitke. Neki ih tijekom svojeg života dožive više, neki manje, neki ih dožive ranije u svojem životu, a neki kasnije, neki dožive više gubitaka odjednom. Bez obzira kada i koliko i kakvih gubitaka smo doživjeli važno je znati da su oni uvijek teški i da svakoj osobi treba vremena da preboli gubitak. Kada se govori o gubicima i procesu tugovanja najčešće je fokus stavljen na gubitke izazvane smrću, koja je jedini u potpunosti nenadoknadiv gubitak.



DJECA I GUBITAK

Najčešće predrasude koje odrasli imaju vezano uz gubitak u dječjoj dobi.

1. Dijete nije svjesno gubitka/onoga što se događa

Vrlo često, pogotovo ako dijete ne pokazuje za nas očekivane reakcije, odrasli smatraju da nije svjesno gubitka i onoga što se događa oko njega, međutim to nije točno. Dijete je možda premalo da bi moglo jasno verbalizirati svoje osjećaje ili se možda nalazi u okolini u kojoj se ne osjeća sigurnim pokazati kako mu je. Međutim, dijete je uvijek svjesno da se nešto događa. Svjesno toga da nekoga više nema, da su ljudi oko njega tužni ili uznemireni.

2. Bolje ne pričati o tome, samo će se rastužiti

Ovo je rečenica koju odrasli izgovarju kako bi zapravo zaštitili sebe od razgovora s tugujućim djetetom. Dječja tuga je nešto izrazito teško odraslima, dovodi nas u kontakt s vlastitom tugom i često u nama budi osjećaj bespomoćnosti. Važno je znati da je dijete koje je nekoga izgubilo tužno bez obzira na to razgovaramo li s njime ili ne. Ukoliko s djetetom ne razgovaramo o tome, ostavljamo ga samoga s njegovom tugom. Ako razgovaramo s djetetom pužamo mu ruku kroz proces tugovanja, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške.

3. Ako ne govori o tome ili ne plače, mora da ne osjeća gubitak

Djeca, pogotovo manja, imaju poteškoća s verbaliziranjem osjećaja, međutim to ne zanči da ne osjećaju. Osim toga, različita djeca mogu različito reagirati u situacijama gubitka i stresa povezanog s njim. Iako najčešće pokazuju tugu, podjednako je moguće da dijete bude ljuto, agresivno ili da naprosto ne želi prihvatiti to što se dogodilo. Moguće je i da djetetu treba više vremena ili ne želi opteretiti odrasle koji tuguju pa se ponaša kao da se ništa nije dogodilo.

4. Najbolje je da zaboravi (treba ga zaokupiti drugim stvarima)

Pomislite kako bi vam bilo da netko od vas očekuje da zaboravite neki svoj težak gubitak – zvuči nemoguće, zar ne? Isto se tako osjeća dijete od kojeg očekujemo da zaboravi gubitak; to je naprosto nemoguće. Dijete se doduše može ponašati kao da je zaboravilo kako bi ispunilo očekivanja odraslih oko sebe, ali to ne znači da je zaboravilo. To samo znači da je samo sa svojom tugom. Djeca, isto kao i odrasli imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe i važno je da im to omogućimo. S druge strane, ako dijete ima potrebu nastaviti s nekim svakodnevnim aktivnostima i preokupacijama potrebno je to mu omogućiti i ne zamjerati mu misleći da mu „nije stalo“ – dijete naprostro tuguje svojim tempom i to je potrebno poštivati. Uz to, svakodnevne aktivnosti i poznate situacije daju djetetu osjećaj sigurnosti i predvidivosti kad je ona narušena.

5. Ne smijem plakati pred djetetom da ga ne podsjetim

Kao što je ranije navedeno, dijete se sjeća bez obzira na to što odrasli oko njega radili ili kako se ponašali. U redu je plakati pred djetetom; na taj način mu odrasli pokazuju da nije usamljeno u svojoj tuzi i da je u redu pokazivati vlastite osjećaje. To omogućava zajedničko tugovanje.


Post je objavljen 09.11.2007. u 17:00 sati.