Kako što sam rekao par postova prije. Da više nikome neću šutjeti i da ću odmah reći iskreno što mislim, ne s ciljem da nekoga povrijedim, da nekome napakostim, nego da bi maksimalno eliminirao laž i slične stvari iz svog života. Ne želim prešutjeti nikome, pa kasnije da opet dolazi do nesporazuma između mene i tih ljudi, mojih prijatelja, poznanika itd.. I tako ja zadnjih tjedana potpuno primjenjujem. Ali jedna stvar po meni ide na gore, aa to je moj odnos s mojim prijateljima, pogotovo s mojom jednom kolegicom. Ona npr. napiše u postu o sebi, o svom viđenjeu života i slično. ja sam smatrao da kao njezin dugogodišnji prijatelj i to jako dobar imam pravo joj reći da neke stvari nisu takve kakvim ih ona opisuje. I na što nailazim. Pa na ogorčenje, na ljutnju i srditost. Moje društvo s kojim sam odrastao su bile cure, i kada su tražile muško mišljenje uvijek sam im rekao ono što iskreno mislim i što znam o svakoj muškoj reakciji, ponašanju ili sljedećem koraku. I sve je bilo ok, kad su te izjave bile one koje su i njima bile ok. A sada čim nešto kažem i ne ispadne kako su očekivali dobijem odmah po nosu, ispadnem smotan i tulav, jer se moja izjava nije poklopila s njihovim očekivanjem. Pogotovo od strane jedne kolegice. Ja njoj ne želim zlo, naprotiv želim joj sve dobro ovoga svijeta i sve bih dao za nju kao što bi i ona za mene. Ali kad joj neštro kažem kao prijatelj o nekoj osobi, situaciji i sl. samo se naljuti na mene. I onda počne rat izeđu nas dvoje. nikada se nismo posvađali pa da nismo pričali uvijek mi to riješimo i opet sve bude ok. Ali na kraju nisam postigao ono što sam joj želio reći, jer naša rasprava skrene uvijek s teme o kojoj smo razgovarali. Prije sam šutio i velikom većinom nisam odmah reagirao niti što govorio, jedino ako sam bio uključen u taj razgovor i onda sam opet pazio da ne kažem potpuno što mislim da ne bi nekoga uvrijedio svojom izjavom. Zadnje vrijeme kako sam odlučio što na um to na drum, nailazim na burne reakcije mnogih ljudi iz svoje okoline. Reakcije su različite neki to prihvaćaju s odobaravanjem, a neki odobravaju to, ali vidim da im ne štima to što kažem ono odmah što mislim. Najgore je to što su se zadnjih par mojih izjava i ostvarilo, ali kad sam to govorio onda mi se nije vjerovalo i ispadao sam glup u očima prijatelja, a onda na kraju se ispostavi da sam imao pravo. I sad se pitam jesam li dobro odlučio biti potpuno iskren sa svima, pa što bilo da bilo, ili šminkati svoje mišljenje i ne reći im što točno mislim i osjećam. Ja mislim da sam dobro odlučio, i neću odustati od toga, rekao sam da ću maksimalno eliminirati laž iz svog života. A moji dragi prijatelji, ili neka se naviknu na to jer je to za moje dobro. Ali ako ne žele više da im kažem svoje mišljenje o nekoj temi neka mi ništa ne govore, jer više mi je puna kapa toga kad nešto kažem ispadnem idiot, a samo sam htio pomoći. Mislim da to ne može tako. Neka mi oproste, ali ako smo prijatelji znači da si sve možemo reći što mislimo, ali nećemo se nakon toga pljuvati i vrijeđati samo jer moja izjava nije onakava kakvom su očekivali.
Post je objavljen 09.11.2007. u 10:35 sati.