Ponovo…Sve se ponavlja…Ja i dalje ništa ne shvaćam, zbunjeno stojim i gledam u prazno. Čudno je ovo sve, prisjećam se trenutaka sreće u svom životu. Kada sam bila najsretnija, koje je najbolje razdoblje mog života? Znam, samo to ne želim priznati. Koliko god se trudila nije mi uspijevalo zaboraviti, zaboraviti njega, njegovu iskrenost i poštenje. Ljubav, prijateljstvo, sve što je osjećao za mene nestalo je. Zašto? Pitam se kakva sam ja osoba kad me netko kome sam bila sve tako olako odbaci, zbog jedne pogreške. Nikako ne prelazi preko toga, već dugo se mučim vratiti sve na staro, ali ne uspijevam. Tužna sam, usamljena,…Treba mi njegov osmijeh, njegovo ohrabrenje, riječi utjehe. No, on me zamrzio, ne mogu to podnijeti. Umjesto zagrljaja i poljupca dobivam samo hladan i bezosjećajan pogled pun gađenja. Zašto? Ne mogu, jednostavno ne mogu, volim ga, živim za njega, a on?! Sretan je, drago mi je zbog njega, ali ne želim biti izostavljena iz njegovog života. Ne mora ništa biti kao prije, iako to priželjkujem, dovoljno mi je samo prijateljstvo, pa makar i ono bilo slabo. Ne mogu ga gledati, ne mogu patiti, zatvorena sam u svoju ljušturu, ne dopuštam nikom da uđe. Ne, otkad me on napustio. Bojim se ponovnog razočarenja, boli, tuge. Vrištim, nitko me ne čuje, plačem, gušim se od suza i tuge. Duša me boli, boli kad ga nema. Ponovo plačem, samo zato što ga nisam preboljela, ni nikad neću. Želim ga u svom životu, želim biti sretna i nasmijana. Imam mnogo prijatelja koji ispunjavaju moj život, ali nitko mi ga ne može nadomjestiti. Kratko sam živjela za njega, želim vratiti vrijeme, izostaviti pogreške, uživati u životu, vidjeti ga kako me čeka, ohrabruje i voli. Na trenutak zaboravim svu tugu, ali samo jedna riječ, okret ili trenutak sjećanja me podsjeti na sve. Na mene, kad sam bila ozarena i opijena srećom, kad sam imala život kakav sam samo poželjeti mogla, kad je on bio uz mene. Nikad više neću biti ista, nedostaje mi sve vezano za njega, a znam da to više nikada neću dobiti…I ne mogu ga zaboraviti, koliko god se trudila, on je i dalje dio mog života, ne mogu ga izbjegavati, a svaki susret s njim uzrokuje sve više boli i patnje. Nažalost, ta situacija predugo traje, jednom će prestati, ali ne uskoro… Zaboravit ću ga, biti sretna, nasmijana, ali sada nisam spremna za to, i ne vjerujem da ću ikada biti…
Post je objavljen 08.11.2007. u 18:56 sati.