Pregled posta

Govor Generalne ministre FSR-a braći i sestrama u Hrvatskoj

800. obljetnica rođenja sv. Elizabete Ugarske
Sveta Elizabeta, supruga, majka i uzor franjevačkim pokornicima




"Predraga braćo i sestre, smisao proslave jubileja naše Zaštitnice, tijekom dviju godina, jest da se mognemo naći s ovom velikom ženom i s njezinim neupitnim franjevačkim korijenima u svim vidovima njezinog života i tako, kao sljedbenici sv. Franje Asiškog, mognemo računati s jednim uporištem više za posadašnjenje franjevačke karizme.
Predaja predstavlja sv. Elizabetu kao zaštitnicu čitavog Trećeg reda, svjetovnog i samostanskog, i tolikih Instituta koji imaju karizmu pomaganja bolesnima, zbog njezina života istrošenog u milosrdnoj ljubavi upravo prema bolesnima. Mnogima od nas ipak još uvijek izmiču mnogi drugi temeljni vidovi njezinog lika. Sada moramo nastojati iskoristiti ovaj spomen da bismo bolje upoznali Sveticu i da bismo ponovo usvojili ono što je u njoj posebno od naše karizme, prisjećajući se iznova trenutka u kojem smo osjetili da nas Gospodin zove u Franjevački svjetovni red.
Put poziva mlade Elizabete, istovremeno potpuno svjestan i zreo, pokazuje nam kako u vlastitom životu čitati Božji plan, da bismo ga učinili svojim, pa i onda kada se ne podudara s našim planovima. Njezino duboko pouzdanje u božansku volju, koje se iščitava iz događaja njezinog života, potiče nas da znamo prepoznati da je povijest, koju Bog stvara sa svakim od nas, puna ljubavi, također i u teškoćama i patnjama.
Iako je bila grofova žena, njegovala je istinske poniznost i strogost i tako je bila vjerodostojna u služenju najsiromašnijima, najobespravljenijima i najodbačenijima, skrivajući svoj grofovski položaj i ne tražeći nikakvo priznanje.
Dubina njezinog duhovnog života dopustila je Bogu da je oblikuje prema svom planu i učinila ju je sposobnom da s Ludwigom podijeli isto vlastito iskustvo i da ispuni svoje poslanje supruge, majke i grofice. Samo se tako mogu objasniti izrazi dirljive nježnosti među supružnicima, koje su prenijele njezine sluškinje u postupku proglašenja svetom, i njezina sposobnost dubokog dijaloga koja je omogućila oboma da proniknu jedno u drugo u načinu osjećanja i življenja.
Slušanje Riječi Božje i poslušnost Njegovoj volji nisu se nimalo promijenili kad je kao vrlo mlada ostala udovicom. Nije ni moglo biti drukčije osjećanje vjerne supruge, koja je vjerovala u povijest koju je Gospodin htio s njom ostvariti, u radosti i zdravlju, i koja joj je i dalje uvijek govorila o ljubavi u žalosti i bolesti. Združujući se sa sv. Franjom u pohvali "sestrici smrti", primajući kosti mrtvog muža zahvalila je u suzama Gospodinu i uzviknula: "Ti znaš koliko sam ga ljubila; znaš i da smo on sam i ja prinijeli ovo preljubljeno dobro (njegov život) u križarskom ratu u Svetoj Zemlji, i ne kajem se. Da ga mogu opet imati uza se, dala bih za uzvrat čitav svijet, čak i kada bih morala s njim ići prositi. Ali ti si svjedok da ne bih željela dati za njegov život ni vlas kose protiv Tvoje volje."
Obljetnica koju slavimo poziva sve nas, svjetovne franjevce, da obratimo osobitu pozornost na:
ü Svetu Elizabetu, kao jednu od prvih “duhovnih kćeri” sv. Franje, koja je donosila “dostojne plodove pokore” . Poput nje i mi moramo slijediti pobudu sv. Franje i obratiti se u muškarce i žene milosrđa, koji žive karizmu siromaštva, poniznosti, razmatranja i, prije svega, trajnog obraćenja. Elizabeta je znala povezati ove vrline koje obilježavaju pokorničku braću i sestre.
ü Svetu Elizabetu, kao istinsku i uzornu svjedokinju apostolskog poslanja na koje smo pozvani i mi danas. Njezina revna posvećenost bračnom i obiteljskom životu, njezinim vremenitim obvezama u grofovskom staležu, siromašnima, bolesnima (osobito gubavcima), odbačenima njezinog vremena, snažan je poziv svima nama da se osjetimo neprestano traženima od duha Franje Asiškog, koji nas poziva da budemo u svijetu, ali da ne budemo od svijeta, kao temelj našega poziva.
Malo pomalo se približavamo spomenu nastanka franjevačke karizme i ne može biti prikladnijeg slavlja za otvaranje usta od 800. obljetnice Elizabete Ugarske (1207.-2007.) koju gotovo da možemo predstaviti kao Franjinu pratiteljicu, ili barem kao jednu od njegovih prvih sljedbenika.
Elizabeta je žena koju je lako razumjeti i diviti joj se, jer je, iako je bila vrlo mlada, usvojila životvoran način postojanja, utemeljen na ljubavi: na ljubavi prema Bogu, ljubavi prema svom mužu, ljubavi prema svojoj djeci, ljubavi i darivanja najsiromašnijima i napuštenima, kršćanskoj ljubavi, milosrdnoj i blagoj ljubavi koja dopire do svih i koju svi razumiju. Sv. Elizabeta je pokazala povijesti i svijetu osobnu svetost življenu s jednostavnošću koja svete povezuje s Bogom.
Kao i danas, tako se i u ono vrijeme oko nje vrtio svjetovni život, obiteljske nesuglasice, spletke, nezahvalnost, zajedno sa zemaljskim radostima. Kraljevsko podrijetlo, rodna gruda, nasljedstvo, moć: sve je to u njezin život došlo i bilo. Elizabeta je uvijek živjela od molitve i ostala je vedra u svim okolnostima. Željela je usrećivati ljude. Zračenje njezine ljubavi prema Bogu i ljudima ublažavala je opake i nadahnjivala njezinu duboku ljubav prema vlastitom mužu, vlastitoj obitelji, siromašnima i nesretnima.
Herojska ljubav sv. Elizabete prema siromašnima sjaji počevši od sakramenta ženidbe i ljubavi istinskog obiteljskog kršćanskog života, sve do doticaja najudaljenijih. Stoga sv. Elizabeta nije samo uzor ljubavi i pomoći bližnjemu, već i divan primjer bračne i majčinske ljubavi.
Elizabetin život u braku trajao je samo šest godina koje je jedan engleski pisac opisao kao "idilu žarke ljubavi, mističnog žara, gotovo djetinje sreće, kakva se rijetko nalazi i u romanima koji se čitaju, a kamoli u ljudskom iskustvu". Mlada kraljevna otkrila je duboki smisao sakramenta ženidbe koji se sastoji u postavljanju Boga na prvo mjesto, tako da se bračna ljubav hrani Kristom i pokazuje Krista. "Ako ja toliko ljubim smrtno stvorenje", govorila je mlada kraljevna svojoj prijateljici Isentrudi, "kako ne bih morala ljubiti besmrtnog Gospodina, gospodara svoje duše?"
11. rujna 1227. umro je Ludwig, njezin muž, u Otrantu, kao žrtva kuge, a kad je doznala tu vijest, svetica je uzviknula: "Svijet, i ono što me u svijetu radovalo, za mene su mrtvi".
Njezin stric Eckembert, biskup u Bambergu, planirao je za nju novi brak, ali Elizabeta je to odlučno odbila, jer su si prije polaska njezinog muža u Križarski rat međusobno obećali da se neće ulaziti u novi brak. Razlozi zbog kojih se nije željela vratiti u Ugarsku bili su što su njezina djeca, njezini siromasi i grob njezinog muža bili u Tiringiji, i zato je ondje željela provesti ostatak svoga života (Michael Bihl).

Sv. Elizabeta nije ostavila nikakav spis, ali je svojim životom pisala povijest. Oko njezinog života isplele su se mnoge legende koje same po sebi nemaju povijesne potvrde, ali ističu važne vidove njezinog života. Legende skrivaju uistinu zrnca istine, i ponekad vrijedi truda slijediti njihove staze…
Poruka njezinog života danas je iznimno aktualna. Živjeti brak u potpunosti i prihvatiti djecu iz ljubavi i s hrabrošću je jedan od najljepših oblika svetosti i istinskog kršćanskog života.
Kako nas uči sv. Elizabeta, u kršćanskom braku može se ostvariti zajedništvo usporedivo s nerazdjeljivom životnom povezanošću Krista i Crkve. Naše Pravilo k naše Konstitucije naglašavaju svjedočanstvo koje moraju dati svjetovni franjevci koji žive u braku. Radi se o tome da se u bračnom životu dade odgovor na opći poziv na svetost: kršćanski brak je isto što i "put svetosti" za supružnike. To znači da oni ne smiju shvaćati svetost kao nešto strano njihovom stanju, niti kao neko dobro koje treba postići dobrim djelima, stranima ili paralelnima s njihovim stanjem, nego upravo kao duhovnost koja proizlazi upravo iz njega.
Radi se o razvijanju punog bračnog života. Punog ljubavi i uzajamnog darivanja u kojem zajednički hod prema Bogu dovodi do zajedničke molitve (Pravilo 8), do duha siromaštva (Pravilo 11) i do čistoće srca (Pravilo 12), koji se otvaraju u crkvenu i društvenu milosrdnu ljubav. I na polju odgoja zahtijeva se više nego ikada jako i jasno svjedočanstvo. Obitelj svjetovnog franjevca mora znati biti razlog nade. Ona se mora dokazati kao škola ljubavi, mjesto oblikovanja osoba, vrijeme kršćanskog projekta. To smo vidjeli kod sv. Elizabete. To moramo stvarati mi, danas.
Sada, kada slavimo obljetnicu ove izvanredne žene, koja se u svijetu posvetila kao franjevačka pokornica, predlažem Franjevačkoj obitelji u Hrvatskoj, osobito Prvom redu i Trećem samostanskom redu, da iskoriste ovo vrijeme milosti da bi promicali franjevačku duhovnost u braku, u obiteljima, među mladima i djecom koji dolaze u njihove crkve. Elizabeta Ugarska bila je vrlo mlada žena, radosna i dosljedna, koja i danas može poslužiti kao primjer.
Logično, sa svog gledišta, kao svjetovna franjevka, predstavila sam obrise života sv. Elizabete Ugarske koji se odnose na moj način življenja franjevačke karizme. Ali želim vrlo jasno reći da se pronalazim s čitavom obitelji Trećeg reda sv. Franje u velikim idealima ljubavi, odricanja, obraćenja, pokore, koji obilježavaju život sv. Elizabete Ugarske, život franjevačkih pokornika onog vremena kojim danas pokušavamo živjeti bilo u svjetovnom bilo u redovničkom staležu. Svi se moramo naći i identificirati u našoj svetoj Zaštitnici.
Članovi Trećeg reda sv. Franje, pred sobom imamo važan izazov. Pozivati svoju braću i sestre da žive u punini ovo vrijeme milosti u kojem, upoznavajući više i bolje svoju Zaštitnicu, možemo preuzimati svoju zadaću proročke nazočnosti u društvu našeg vremena, prenoseći novu poruku, lomeći stare i iskrivljene društvene i crkvene strukture, kao i one unutar naših Redova.
Proročka nazočnost, također i u našim Redovima, braćo i sestre. Jer Bog nastavlja izabirati muškarce i žene da bi danas govorio svom narodu, pa i između nas. Proroci koji pokreću na obnovu i obraćenje, da ne bismo ostali zadovoljni svojim ponašanjem i djelima, jer je uvijek moguće napraviti korak naprijed koji će prekinuti nepokretnost, koji će svladati našu lijenost i ponekad i naš kukavičluk. Proroci, poput Elizabeta Ugarske, koji ne umiruju, već uznemiruju našu vjeru, našu nadu, našu ljubav. Proroci koji nam daju razumjeti da ne živimo da bismo zadovoljili osobne ambicije, već da navijestimo jedno kraljevstvo. Njegovo Kraljevstvo. A oruđe je isto ono koje je upotrebljavala Elizabeta: vjera, Ljubav, sebedarje, odricanje, siromaštvo, obraćenje, poštovanje, prihvaćanje različitosti, bratsko prihvaćanje, hitro ispunjavanje vlastitih obveza.
Na kraju, želim vam reći:
Jednu riječ poleta, da nastavimo tražiti konkretne načine utjelovljenja Evanđelja u konkretnim prilikama našeg života s hrabrošću i kreativnošću, slobodni od svakog straha i posjedovanja. Kao Franjo. Kao Elizabeta.
Jednu riječ nade, da zadržimo svoje snove u visinama, a da pri tome ne prestanemo hodati po zemlji, nade koja nam daje snagu da napredujemo prema idealu Kraljevstva Nebeskog koje nastavlja klijati u našim srcima kao gorušičino zrno. Ne bilo kakve nade, već one koja je "položena u siromašnom i raspetom Kristu, i u njegovim predstavnicima, siromasima i raspetima današnjeg vremena". Tako ju je živjela i provela u djelo sv. Elizabeta Ugarska.
Živo želim da zahvalimo Bogu za darove kojima je obogatio naše živote; da bude trenutak da otvorimo srca braći i da s njima dijelimo svoje radosti, nemire i nadahnuća. Pođimo u svoja mjesna bratstva, puni zahvalnosti, poleta i nade, da nastavimo biti Radosna Vijest koju tolike osobe od nas očekuju jer vole i pouzdaju se u snagu naše karizme."

Encarnación del Pozo
Zagreb, listopad 2007.


Post je objavljen 08.11.2007. u 02:38 sati.