Eh, ta naša Slavonija, i svi ti njeni divni stari običaji. Ja sam s jedne strane jako staromodan, volim slavonske običaje i njenu tradiciju. Oduvijek sam volio slušati stare ljude kad pričaju kako su oni provodili djetinjstvo, mladost, svoj život. Mnogo toga naučiš od tih ljudi. Evo došao je i 11 mjesec, vrime je kolinja. Kao mali, a joj, bila mi je muka kad bi došlo to vrijeme, a sada sve što sam stariji sve me više to privlači, i volim to raditi. Od buđenja ranom zorom, dok i mrak još obavija Slavoniju, pa sve do večere i kraja tog dana. U zadnjih par godina mnogo sam naučio o tim stvarima. I najviše volim ako mi je još nešto nejasno kad radim s nekim starijim pa naučim još nešto, kažu od viška ne boli glava. Tako sam naučio da nije svugdje isto kolinje i običaji, razlikuje se mogu reći od sela do sela. To je ono najzanimljivije. Prošle godine je bilo ludo za moje i komšijino kolinje, hehe. Subota, kolinje kod mog komšije, sve je išlo kao po loju, ja i moj komšo oduzimamoo posao starijima i njih puštamo da uživaju uz pećice sa pivom ili rakijom u ruci. I tako je prošao i taj dan, nas dvojica se naradili kao konji. Nakon što je sve završilo, alat i ostale potrebne stvari smo prenijeli kod mene i pripremili za kolinje kod mene sutradan. Navečer umjesto da ostajemo kod kuće i da se odmorimo, nas dvojica odlazimo u grad, trebalo je to biti koje piće i kući, ali ne vrag ne da mira. i tako mi ostali do ranjih jutarnjih sati. I još uz to se i napili. Tako smo došli kući nisam niti išao spavati, već se samo presvukao i ajmo ložiti vatru i pripremiti još sitnice. Sve je bilo ok, do jedno tri popodne, tada nas je umor i rakija svladali, komšo je sjeo i čistio nogice, nije više mogao ustati, napola je spavao, čisteći. Ja sam se još donekle kretao, ali to je bilo kao da hodaš u snu. Ajme, ostali su nam popuili živce, cilo vrime su nam se smijali. Bila su to dva luda dana. I danas mi nije žao što je tako bilo. Još jedna od omiljenih stvari koju volim i želim doživjeti u svom životu a to su svatovi po slavonskim običajima. Danas ima stvarno mnogo svatova, mnogo se mladih ženi, udaje. Ali ono što sam primjetio je malo onih koji to rade po običajima. Tako sam često slušao svoje prijatelje koji ne žele svatove na takavnačin, njih danas zanima ovaj nekakav novi način vjenčanja, što ja kažem zapadnjački. Ali takav način vjenčanja, ulaska u brak za mene nema dušu, kao slavonski, stari način svatovanja. Kažu moji prijatelji takav način je prenaporan. Ma nije nego ljudima je danas sve bitno tako da se na kraju zaboravi za što se sprema, kakvo slavlje organiziraju, ljudi previše kompliciraju te stvari. A zaboravlja se na kraju uopće bit čina vjenčanja, svatova. Ljudi u svojoj izgubljenosti vesele se tada svemu samo ne svatovima. Ja ne mogu reći kakvi će biti moji. Ali mogu reći da ja želim svoje vjenčanje po tradicijonalnim pravilima i običajima. Za mene je to vjenčanje jedan od najvažnijih činova u životu. Jer brak je za mene svetinja, Život me je naučio da ga cijenim više od svega.Danas ga jako malo ljudi cijeni, ustvari ne predstavlja im ništa, i zato se mnogi brakovi još u početku bračnog života raspadnu, nestanu. Naravno kad mnogi negativni faktori se pojave stupanjem u brak. Za raspad braka ja krivim ne azumijevanje institucije braka, i što mnogi mladi ne gledaju na taj brak kao na svetinju, kao na događaj koji ćeš učiniti sa osobom koju voliš svim srcem. Nego kao nešto što se mora učiniti što prije i da što prije prođe. Zato mnogi isključuju običaje iz čina vjenčanja i svatovanja. Ja neću nadam se dopustiti da se to dogodi i u mojim svatovima, ako ikada budem se ženio(zbog određenih razloga, vama poznatih).Slavonija krije mnoge lijepe običaje, tu predivnu tradiciju. Koju treba čuvati i njegovati, prenosti je mlađim generacijama. Jer što nam vrijedi i povećanje nataliteta u Slavoniji kad mi ništa ne prenosimo toj našoj djeci, onaj dio što su prenijeli naši djedovi i bake na nas. Mi radimo koliko sam primjetio danas djecu sve učimo samo ne našim običajima, svemu samo ne našoj kulturi, svemu samo ne da čuvaju našu tradiciju. Zbog toga bi naši običaji mogli u skoroj budućnosti potpuno izumrijeti. A što nam onda vrijedi dičiti se i ponositi s onim što smo sami zgazili. Izbrisali. Nadam se da ima još mnogo ljudi koji drže do tradicije, mladih ljudi. Koji kao ja, vole takve običaje.
Post je objavljen 05.11.2007. u 10:45 sati.