Klasa 4.
KURTOAZIJA iliti Rukovanje
Vrijeme: uvijek
Mjesto: svugdje
Likovi: svi
Stojim u jednom od onih beskrajnih redova gdje je čekanje uvijek predugo i zbrajam sricajući: 286 i 132,90 je...
Prilazi mi površni poznanik, jedan od onih... klimača glavom. Ali, danas to očito nije bilo dovoljno.
- Hej!
Ni ime mi ne zna.
- Baš mi je drago da te vidim!
Zbog čega li je tebi drago?!? Pa nismo nikad ni kavu popili, kamoli da sam ti dala raloga za izljeve dragosti.
- Pa, kako si?
A, ustvari, boli tebe dupe kako sam ja. Ti samo čekaš red, jel? E, sad ćeš čut'!
- Joj, pa i nisam baš... Sve me boli, život mi se resetirao na nulu a tekući zagazio u debeli minus, kučka u instituciji upravo mi zalupila šalter pred nosom i otišla na pauzu a, vidiš naprimjer, ja nemam pauzu, nemam kad ni kod pedikera skočit a o rodbini da i ne govorim. Ti me stalno svojataju mada sam najmanje njihova. E, da, i ker mi se jutros ispovraćao po tepihu, u Vanish ne vjerujem i sad ne znam što ću. Ni s ovim računima. Imaš možda 100 kuna da mi posudiš? Fali mi...
- Ajde, neka, fala Bogu. Nego... Inače, što ima?
E, s ovim se nisam mogla boriti! Pobijedio me... Najomraženije pitanje. Al' evo ti odgovor; puno dobrih misli al' tebi, majmune neevoluirani, ne dam nijednu!
Ne znam zašto, no odjednom ugledah taj isprogramirani pokret desnom rukom. On bi se rukovao sa mnom. Sa mnom! Srećom, moje su ruke bile zauzete puno pametnijim stvarima od njega - torbom i računima. Samo sam slegnula ramenima i neiskreno (a kako?) se nasmiješila.
Pa, šta?
Ni njegov pokušaj rukovanja nije bio iskren. Da jeste, valjda bih osjetila poštovanje.
Post je objavljen 05.11.2007. u 07:49 sati.