«Kad će više završiti ovo ludilo? Ne mogu to više podnositi!» Mislim u sebi dok noć prolazi, minuta po minuta, tješim se da je pun mjesec iako znam da nije, jer je bio prije tjedan dana! Misao prolazi jedna za drugom i san mi se čini sve daljim, kako ovaj trenutni tako i onaj san o budućnosti, lijepoj, divnoj, krasnoj, za koju se moj otac borio, za koju je onaj Ivan iz Vukovara (kojeg tako podsjećam na njegova sina), koji je devet mjeseci robijao u Srbiji nakon pada Vukovara, za koju je mali Branko otišao u Vukovar i nikad se iz njega nije vratio živ kao i ostalih 15 839 branitelja koji se nikada nisu vratili kući. Nekoliko trenutaka nemam misli, osjećam kako mi suza klizi niz obraz, pa još jedna... pojavi mi se opet ideja Irske, zašto ne otići u Irsku, ljudi vape za ljudima, katolici su, liberalizam nije izražen kao u anglosvijetu, obitelj je svetinja, jedino što je kišovitije, sunca na kapaljku... razmišljam o tome dosta intenzivno, i onda se sjetim pokojnok Branka, ona tri branitelja bez očiju, onog maloljetnog HOS-ovca iz Širokog, uh, stidim se svoje pomisli na Irsku, prožima me izuzetno neugodan sram, što ću reći ocu, on je bio spreman za svoju djecu poginuti, a meni na pamet padne da izbjegnem.
Jadniče! Pomislih u sebi, prestani s tim glupostima, misliš li to stvarno? Razmišljam! Naravno da ne mislim, razočaran sam, pogođen sam i zato mi nekad padne na pamet da dignem ruke od svega! Zapitam se zaslužuje li kolektiv moj rad (a moj rad je toliko malen u usporedbi s drugima), kao što se često pitam zaslužujemo li mi slobodu koju su nam poklonili 15 840 poginulih, desetci tisuća ranjenih i tisuće dragovoljaca... Zaslužujemo li? Ne znam! Iskreno, ne znam, čak bi se nekad usudio odgovoriti niječno! Ali kad se odmaknemo od promatranja kolektiva i uzmemo pojedince, brojne pojedince, odgovor nikako ne može biti niječan! Valjda onda i moj rad nije uzaludan, jer ako sam barem jednom pomogao onda nije uzaludan, tražim tog jednog, i sjetim se one gluhonijeme bakice, sjetim se jednog Ivana... pa ima ih (osmjeh mi se vrati na lice), hvala ti Oče i hvala ti tata, nije uzalud!
Međutim ubrzo mi osmjeh s lica sklanja dobroznana misao izbora zbog koje u prvi mah i nisam mogao zaspati. Zlo koje kuca na vrata, koje samo čeka tu nedjelju pa da provali kroz njih i prožme svaki pedalj Lijepe nam naše, da naše siromahe oglođe do kosti, a lijenčine i neradnike dalje hrabri! «Zašto se ti brineš?» Pa ne brinem se zbog sebe (povisih ton misli), brinem se zbog nas, ima ljudi koji ne zaslužuju to što ih čeka! «Ali što se ti sekiraš, ako si ljudi žele loše, što ti tu možeš?» Žao mi je onih koji si ne žele loše, međutim malo ih je, bojim se da ih Mrak ne svlada! Nema pitanja, moj nad ja šuti, čudno mi je to, ne snalazim se u toj situaciji, pa mu ja postavlja(m) pitanja! Što čovjeku mora biti, zar je ideologija toliko primamljiva da sam sebi čini zlo? Zašto si ljudi žele oporezovati svoju kućicu i svoje dvorište, jedinu imovinu koju imaju? Zašto u Hrvatskoj ima više mobitela nego li stanovnika, a kukamo da nam je loše? Zašto imamo milijun i pola automobila, a teško nam je? Zašto više nije in nositi majicu od 50 kuna, a kukamo da jedva živimo? Zašto umirovljenik na Stradunu pije kavu, a javno kuka da nema novca? Zašto pojedinci otvaraju tvrtke u Sloveniji, a govore o Hrvatskoj? Zašto neki pljuju po braniteljima, a bili su na Listi za jedinstvenu Jugoslaviju? Zašto neki pljuju po Hrvatima u BiH, a studirali su kad su ti mladići ginuli za domovinu? Očito ljudi s poboljšanjem standarda postaju objesniji, licemjeri postaju glsniji, uzimaju si prava biti Bogom i suditi druge?
Prolazi mi kroz glavu i ljutnja na Sanadera, pa jesi li morao BDP per capita povećati na rekordnih 8071 USD, jesi li morao stopu nezaposlenosti smaniti na rekordnih 14,3%, jesi li morao prosječnu plaću povećati na rekordnih 4824 HRK?
Više je nego jasno da ljudima ne treba toliko, da su navikli imati bonove za gorivo, ići po krpene pelene u Njemačku i kupiti 20dag kave mjesečno? Ljudi žele plaćati porez na imovinu, a ako ne mogu platiti, oni žele prodati imovinu kako ne bi plaćali porez. Ljudi se žele drogirati, a ne raditi; ne žele učiti o vjeri jer ih ona sputava u slobodnom življenju; oni žele sojuze umjesto gospodarskih zona i srednjeg i malog poduzetništva; oni žele jakog hrvatskog seljeka s jutrom kukuruza i pšenice te dvije krave umjesto okrupnjivanja zemljišta? Tišina... Odgovora nema, a meni je pitanje ponestalo! Odjednom se javlja nadja: «Ne pričaj gluposti! To ne žele ljudi, ne svi, to žele oni koji imaju osobnu korist i oni koji zbog ideologije ne razumiju ništa što nije ideološko! Na kraju dobro uvijek pobijedi zlo, to se zna!»
Hrvatskoj trebaju promjene, ali promjene načina razmišljanja i ponašanja, kako bi ralevantan podatak bio vrijedniji od percepcije, kako bi zdrav razum bio vredniji od ideologije i kako bi dobro bilo vrednije od zla!
Post je objavljen 04.11.2007. u 20:47 sati.