Ja gledao sam te svakog jutra
Bila si još djevojčica
U tramvaju realnosti na putu do snova
Svaki tvoj osmjeh bio je pobjeda nova
I taj put od Retfale do Tvrđe
Prolazio je sve brže i brže
Ipak, u nekom posebnom trenutku
Sekunde bi počele sporije da tuku
I tada bih, paraliziran tvojim pogledom
Bez hrabrosti i snage za ikakvih ogledom
Ukopan kao za minutu šutnje
Skupljao nove frustracije i ljutnje
Da, gledao sam te svakog jutra
Kako postaješ žena
Sve više sjetna, sve manje snena
Dok jednog mi jutra postala nisi
Samo još jedna uspomena
I dan danas ponekad prođem
Tramvajem realnosti na putu banalnosti
Prvom stanicom u Podgrađu
A ti već odavno nisi tu
Post je objavljen 02.11.2007. u 16:44 sati.