Poezija je jedna od najstarijih i najraširenijih umjetnosti.
U početku je bila stopljena s glazbom od koje se (barem to vrijedi za Zapadni svijet), već u klasično doba počela odvajati. Izgubljeni glazbeni ritam zamijenila je vlastitim jezičnim ritmom. Upravo ritmična uporaba jezika najjasnije je razlikuje od proze, drugoga velikoga književnog roda. Mnogo je poezije poteklo iz davnih vremena, čime se stavlja naglasak na trajne aspekte poetskog izražavanja bez obzira na vrijeme ili kulturu. U egipatskim hijeroglifskim natpisima iz 2600 pr. Kr. pronađena je poezija ( očito je da su bile pjesme, iako se sačuvao samo tekst bez glazbe) koja nam je i danas bliska: lamentacije, ode, elegije, himne. Mnoge pjesme povezane su s religijom (što možemo pronaći i u pjesmama Sumerana, Asiraca, Hetita i Židova), što podržava tezu da se korijeni poezije mogu pronaći u zajedničkom izrazu, da je u početku možda imala formu plesa religioznoga karaktera. Plesni ritam mogao se označiti ne samo pljeskanjem, toptanjem nogu te ritmičnim povicima nego i pjevanjem ili intoniranjem riječi. Pjesma je postala prethodnik poezije i instrumentalne glazbe. Pjesme za vrijeme rada (također pronađene u natpisima u egipatskom grobu), uspavanke, pjesme uz igru te druge pjesme koje prate ritmičku aktivnost vjerojatno su se razvile negdje istovremeno s religioznim pjesmama. Ritualni aspekt poezije još uvijek je vidljiv u pjesmama mnogih primitivnih kultura poput onih Navajo Indijanaca za dozivanje kiše, koje je preveo na engleski američki etnolog W. Matthews:
Kukuruz raste.
Voda tamnih oblaka pada, pada.
Spustila se kiša.
Voda s lišća kukuruza pada, pada.
Spustila se kiša.
Voda s biljaka pada, pada.
Kukuruz raste.
Voda tamnih magli pada, pada.
Kao što najraniji primjeri poezije jasno pokazuju, ovakvi ritualni korijeni poezije vrlo rano su se proširili. Nisu sve pjesme postojale samo za praktičnu svrhu umirivanja bogova, olakšavanja smjera duševnog putovanja nakon smrti, osiguravanja rezultata borbe ili utjecanja na prirodne fenomene. Kada je tradicija pjevane pjesme odstupila pred pisanom tradicijom, tj. kada su se riječi odvojile od pjevanih dijelova , veća kompleksnost u smislu bavljenja sadržajem, sintaksom, formom i zvukom bila je moguća. U drugom ekstremu od glazbe, zvuk ne nestaje iako je stavljen nov naglasak na vizualni ili pisani aspekt poezije.
Religiozni impuls naći ćemo u narativnoj poeziji. Najranije narativne pjesme ili epovi pričaju mitove o stvaranju i o bogovima, dok kasnije govore o životima bogolikih heroja, a još kasnije bave se životima povijesnih ličnosti. U spektru od babilonskog mita o postanku svijeta i Gilgameša do Homerove Ilijade i Odiseje , od indijske Ramajane i Mahabharate do srednjovjekovne francuske Pjesme o Rolandu i anglosaksonskog Beowulfa .
Mnoge pjesme nestale su kroz stoljeća, bilo zato što su postojale samo u usmenoj tradiciji ili stoga što je jako mnogo rukopisa uništeno. Neki su su rukopisi uništeni vremenom, neki krađom knjižnica i centara učenja, a neki kao u slučaju velike grčke pjesnikinje Sapfo, zbog bogomoljstva. Tijekom kršćanske ere njezine pjesme bile su spaljene te se sačuvalo samo nekih 700 redaka koji su ostali sačuvani samo zbog toga što su se nalazili u neosuđenim antologijama ili su bili citirani od drugih, čija su djela preživjela ili zato što su Egipćani zamotavali mumije u papirus na kojem su njezini stihovi bili napisani. Od nekih grčkih pisaca ostala su samo imena, ali ni retka poezije. Bliže sadašnjosti, staroengleski ep Beowulf , najvažnija poema za anglosaksonsku tradiciju, postoji samo u jednom rukopisu; pa i od stoljeća engleske aliterativne poezije preostalo je samo pet sačuvanih rukopisa. Izum tiska u 15. stoljeću vrlo je unaprijedio šanse da knjiga preživi, a tehnološki napredak u 20.st. čini mogućim sačuvati svaku postojeću pjesmu.
Tehnološki napredak poput kompjutora mogao bi uvelike promijeniti izgled poezije, ali ne i njezinu važnost, ali poezija se pokazala prilagodljivom na sve umjetnosti. Dok je to manje vidljivo u ograničenim društvima u kojima je poezija ispervertirana u promidžbene svrhe i gdje se za ponajbolje radove većinom ne sazna, postignuća nekih pjesnika 20.st. predskazuju budućnost. Djela autora u Velikoj Britaniji, SAD-u, Latinskoj Americi i Španjolskoj (spominjemo samo neka područja u kojima poezija nastavlja cvasti i razvijati se), svjedoče o njezinoj trajnosti. U Velikoj Britaniji i SAD-u brojni mali magazini posvećeni su objavljivanju poezije, mnoga sveučilišta imaju rezident pjesnika kao i čitanja poezije s etabliranim, ali i novim pjesnicima. ERATO natječaj ERATO
Post je objavljen 02.11.2007. u 00:58 sati.