Znači, kada sam napravio radnju poslije koje se ligament pobunio i otkazao poslušnost (a u glavi mi je puklo kao da je tenk opalio pored mene), prva reakcija je bila misao: "Ovo nije dobro."
Druga stvar je bila da sam prebrojio mjesece svih planeta u Sunčevom sustavu koji su mi se odjednom ukazali pred pomalo suznim očima. Ima ih 28 ili 29, sve zajedno.
Kako to inače biva kad ti pukne ligament, iduća 2 sata proveo sam sjedeći ispružene noge na drvenoj gredi, pijući gusti sok od naranče na zimskome suncu (tako bar meni inače biva, ne znam za druge). Skoro sam se dvaput onesvijestio od bolova, al skoro.
Kad je noga bila ispružena nije me boljelo ništa, al čim sam je malo savinuo u koljenu, na mjestu istog ukazali bi se krater i bol. Ne nužno tim redom.
Zvanje frenda i molba da bođe po mene što je prije moguće autom, a on će šeretski: "Kaj nemreš zdržat do kraja roštilja?"
"Sorry, majstore, al mislim da ne" kažem mu smirenim glasom, a mislim nešto sasvim drugo.
Nakon prebacivanja iz jednog auta u drugi na pola puta do Zagreba(ja u jedan auto, a meso za roštilj u drugi), naravno bez imobilizacije, i dolaska pred traumu, iskrcaja, slikanja i svega, dolazak u bolničku sobu taman na večeru. Ajde bar nešto...
A slomio sam se negdje oko 13.00.
A kad tamo za večeru, nakon cijelog dana bez obroka (luk i vrhnje sa kruhom nisu obrok nego zajebancija za zube) palenta na mlijeku. Dobro, pomislih, a šta je glavno jelo?
To je to. Nisam bacao grudice iz palente, nego sam ih sve pojeo. I voće ekipi kojoj sam upao u sobu. I neku čokoladu.
Prva vizita u ponedjeljak ujutro, a kirurg, ne moj, gleda moju nogu sa specijalizantima, sestrama, asistentima, bližom rodbinom, i šta ja znam kim svi ne.
I odjednom gurne prste u moje koljeno i kaže: "Da, tu fali ligament patele."
A ja kroz suze u sebi: "To si mogao i na snimci viditi, budalo jedna."
Eh, kad bi pogled ubijao...
Ovima u pratnji je bilo neugodno kak sam ga pogledao.
Bolnička hrana je nimalo bolja od vojničke, a porcije su tri puta manje. Kao ne krećeš se, pa ti ni ne treba više. Aha...
Znate ono kako svi u bolnicu nose banane, limune (za koji k...c???) i naranče. Kaj ću s tim?
U jednom trenu smo imali 7 - 8 buntova banana na prozoru.
Mrvicu previše.
Nakon dva tjedna nisam puštao posjetitelje u sobu, i to ne svoje, nego od bolničkih kolega, bez pršuta i sira.
Dajte donesite hrane, ili ih nećete vidjet!!!
Ljudi su zbilja i donosili.
Odlazak na WC sa longetom, a i poslije operacije, dok se koljeno ne razgiba je VELIKI problem. Mala nužda još kako tako, ali velika...
A pogotovo ne preporučujem najesti se večer prije operacije (kao što sam ja napravio, jer idući dan ne smiješ jesti), pa onda poslije operacije moraš kakati, a nemreš se maknuti iz kreveta, pa sestra nosi posude, lavore i kahlice, a ti procjenjuješ koja će biti dovoljno velika.
Odabrao sam premalu.
Završio posran.
Kad me moj doktor ponovno otvarao i čistio konce, pred sam kraj ajmo reći operacije, odnosno šivanja, zaključio je da su konci pretanki i rekao sestri da doda deblje.
Ovo koje je ušio u mene samo je izvukao, onako na naglo iz noge. Hvala mu.
Lokalna je anestezija već dobrano popustila...
I za kraj Kinetek. Možda sam i krivo napisao ime stroja za mučenje.
Naime poslije operacije noga u koljenu se može savinuti nekih 20 - 30 stupnjeva. Zbilja su mi zategnuli natrag taj ligament.
I onda ležeći u krevetu (to je dobro), staviš nogu u taj stroj koji ti ju savija u koljenu i rasteže ligament (to nije dobro).
Svaki dan po 5 stupnjeva više, ili 10, ne sjećam se više.
A ispod plahti na bolničkom krevetu najlon.
Gaće i majica na meni mokre ko da sam iz bazena izašao, nemreš si pomoći.
Jednostavno šuti, lezi i trpi. Čak ništa i ne radiš. A noga vrišti.
Post je objavljen 01.11.2007. u 18:12 sati.