Lipi pozdrav. Nije me dugo bilo. Punih tjedan dana nisam pisao ništa. Malo sam se maknuo od svog bloga. Da još dotjeram svoju glavu na čistac, i napravim one konačne korake koji su za mene bili bitni. To se odnosi na onu moju promjenu loših navika, krivih koraka. Promjene su tu i vidljive su, i prijatelji moji ih mogu zamijetiti, da sam opet onaj stari, sa osmijehom na licu, koji nije lažan, već potpuno iskren. Da sam opet vesela osoba koja bez imalo srama će razveseliti svoje najbliže. Laž, za mene više ne postoji. Na njoj sam se opekao, i tu je možda ona najvažnija promjena kod mene, da moji prijatelji nailaze na drugačije reakcije kod mene nego prije. Jedna od tih je da istog trena kažem što mislim, o nekoj situaciji, događaju, osobi. Nekada njima to nije po volji, ili nije to ono što su očekivali da će čuti od mene. Ali ja sam rekao sam sebi da laž me je uništila i ona u mom životu više nema mjesta. Prema svima ću biti totalno iskren, ili kako ljudi kažu što na um to na drum, naravno ako se ispostavi da sam možda pretjerao, povrijedio sa svojom izjavom nekoga naravno ispričati ću se. Ali neću više dopustiti da kad netko nešto kaže da mu ja to odobravam ili prešutim, a to mi se uopće ne sviđa. Napokon ponovno dišem slobodnim plućima, nakon puna dva mjeseca, teško je priznajem , još srce često zadrhti za njom, ali ona se ne vraća. Iako je još volim i mislim da ću je još dugo voljeti to se ne bojim niti sramim priznati, ja svoje osjećaje prema nekome nisam skrivao niti ću ikada skrivati. No, toliko za sada o mojim promjenama. Želim vam ispričati ovaj prošli ludi vikend. Kolega slavi rođendan, dogovor je bio da ćemo ga proslaviti u požegi u jednom kafiću, ali da bi svi mogli tu večer popiti, odlučili smo ići stopom. I tako dok je jedan kolega još radio, nas trojica se spremili, našli blizu moje kuće i krenuli u izlazak. A taj dan mi je bio ono totalno šugav i uopće nisam bio raspoložen za izlazak, i vjerojatno da nije bio kolegin rođendan ne bi ni išao u grad, nakon dugo vremena, ali eto išao sam. I tako nas trojica obišli sve kafiće u našem mjestu i krenuli na stop, pa ćemo na konačno odredište. Heehee, ajme koliko dugo već nisam stopao i to čak subotom navečer, stvarno ne pamtim te dane, no ipak sam stao. I tako mi stopali kojih pola sata i meni pukne film nije mi se više dalo tamo stajati i čekati da nas netko poveze. Predložim ja kolegama da mi ipak ostanemo kod nas u gradu neovisno hoće li biti išta ili ništa. I tako mi se vratimo nazad, u jedan disco, opet iznenađenje za mene samog, jer u taj disco sam zadnjih godina dolazio samo negdje poslije 23 sata ili još i kasnije. Davno je bilo kad sam tamo proveo cijelu večer. No, ne žalim se. I tako mi čekamo kolegu koji je još radio a nas trojica već za šankom, lagano se šalimo smijemo, pričamo, plešemo. baš ono za srce i dušu, onda je stigao i kolega s posla i tu se atmosfera još jače zagrijavala. Pilo se sve i svašta, ja sam npr. pivo i barun, ajme prefino, ali ne miješati nego odvojeno. hehe. Tako je noć tekla, ludilo, ples, zezancija, smijeh. Stvarno nisam dugo se tako proveo. Ajme kud se je još i sat vraćao unatrag, tako smo ostali sat vremena duže u gradu. Nezaboravan provod, Kući sam išao kao nekada, putem sam pjevao svoje omiljene stare pjesme, prijatelji su me samo štukali da ne kreštim, da ću probuditi cili grad. No, meni to nije bilo važno, jer iako mi srce u grudima još suze lije i pati na neki način, jer je ostavljeno, uspjelo je malo se proveseliti. Nekako je drugačije nakon te lude subote, iako a k vragu u grudima velika praznina, koja još stalno me podsjeća na nju, trudim se živjeti sa time. Za sada ide super. Iako ljubav moja nije tu i niti pita za mene niti išta, učim se živjeti s time i ovaj vikend je sam dokaz toga, da sam mnogo naučio ali i da sam se promijenio, jerdo prije samo par tjedana nisam vidio ni svoju sjenu iza sebe a kamoli što drugo.
Post je objavljen 01.11.2007. u 15:27 sati.