Umorni blues mojih koraka gazi kaplje jednog tmurnog, kisnog poslijepodneva.
Mala suza klizila mi je niz lice. Tko zna, mozda je to ipak bila samo jedna zalutala kaplja s kisnog neba.
Tesko je ponekad letjeti ne znajuci ides li u krivom smjeru ili se samo boris protiv svih tih vjetrova koji uvijek nekako nadju nacin da pusu kontra tvog leta.
*
Bas poput malog djeteta, prislonila sam oci na straznje staklo jureceg automobila. Sjedeci tako na straznjem sjedalu, gledala sam cestu koju sam ostavljala za sobom.
Noc je gutala sve sjene, brisala sve slike i ostavljala proslost u dalekom kutku zaboravljenog neba.
A ja sam i dalje jurila poput fantoma u tom cudnom automobilu, pitajuci se gdje to sve nestaje.
Gledajuci taj mrkli mrak , vidjela sam kako proslost nestaje, a buducnost se nazire samo u obrisima svjetlucavih zvijezda.
Samo je sadasnjost postojala u tisini izgubljene noci, a ja sam je gledala sirom otvorenih ociju. Nisam smjela uciniti nijedan treptaj, da ne bih stogod ostavila tamo gdje odlaze samo propusteni Trenuci.
*
Umorni drhtaj samotnog lista sakrio je sve moje nade i strahove. Jutro je bilo hladno a ja sam bacila na njega posljednji pogled.
Dobro je sad. Spremna sam poletjeti. Znate vec, tamo gdje uvijek pusu neki suprotni vjetrovi.
Post je objavljen 30.10.2007. u 17:39 sati.