...ok, već vidim kako par mojih stalnih čitatelja pada na guzicu od šoka, da kako to ja već pišem novi post... ma eto, smanjio sam svoje piskaranje u zadnje vrijeme, ponešto iz činjenice da je teško napisati nešto novo i pametno... nije da u mom životu ima previše nekih važnih događaja, ponekad je teško smislit nešto... i onda bolje ni ne pisati, nego da sa svojim postovima ne budem zadovoljan... iako s nekima ionako nisam zadovoljan kako ispadnu, ali dobro... vratio sam se iz grada maloprije, provozao već više puta spomenutim praznim noćnim zagrebačkim ulicama, utonuo u misli... eh, da mi je tu na chatu ta moja strendžerica, da me malo onako standardno izludi, izbjegao bi ovo, ali kako mi nema tko smesti misli, odlučio sam ih ipak zapisati... postoje neke misli koje su još tu, iako mi se ludo sviđa ta jedna nova daleka i nemoguća djevojka... postoje neke misli koje se pojave svako toliko, da me podsjete na neke divno-teške stvari...
...jednom davno, živjeli smo daleko.. bila je to prva i glavna prepreka toj nekoj velikoj i divljoj ljubavi... i ne zavaravam se da je to bila ta previsoka prepreka, jer ono zbog čega to nije uspjelo, bio sam ja... ne mogu čak niti reći da sam učinio nešto krivo jer nisam, jer nikad ne bih, previše mi je bilo stalo... jednostavno sam bio premlad i preglup i sve nekako previše... i dugo sam vremena sanjao kako bi to bilo kad bi mi bila blizu, kad bi bila tu negdje, negdje gdje bi je mogao sresti onako šećući gradom... gdje bi se mogli ugledati onako slučajno... i bi li to sve promijenilo... bi li ispravilo sve te pogreške koje su joj rekle da ipak nisam ja taj...
...i sad je tu... blizu... našla je ljubav koja ju je dovukla u moj grad... ipak joj je bilo suđeno da tu dođe :-) ...i već neko vrijeme je tu i ne mogu pobjeći od razmišljanja o tome... u svojoj sebičnosti znao sam pomisliti kako bi se tako nešto moglo dogoditi, smatrajući to nekom perverznom igrom sudbine uperenom protiv mene, ali shvatio sam, ili se bar nadam da jesam, da nije sve na ovom svijetu upereno za ili protiv mene i da nisam uvijek ja centar svemira (nevjerojatnog li otkrića)... i sretan sam zbog nje... da, sretan sam jer mi je nekako uvijek bilo stalo do nje i do njene sreće... jer ona je ta koja je bolja osoba od mene i ona je ta koja svojom pojavom mijenja tuđe živote... i tu nimalo ne pretjerujem... najljepša duša koju sam ikad upoznao...
...i što sad kad ju sretnem onako šećući gradom? i što kad se ugledamo tako nekako slučajno?... neće to ništa promjeniti onako kako bi promijenilo u nekom mom davnom snu... tek ću nabaciti onaj svoj smiješak i zaškiljiti malo, praveći se cool iako svatko tko me imalo pozna može prozrijeti tu glupu cool facu, pa tako i ona... i pružit ću ruku i izbacit par ispraznih rečenica kao masku nad nečim važnim što je nekad postojalo... neće biti čvrstih zagrljaja kao nekad... a srce će mi svejedno opet tući kao da hoće iskočiti van... kao da me pogodio grom... i otići ćemo dalje, iako će moje misli biti uništene za sljedećih par dana... i da, za razliku od tog davnog sna, samo otići ću dalje... ali neću biti nesretan zbog toga...
...gubim pomalo osjećaj da je ovaj grad moj... možda bih trebao otići...
Think about me
When you're lonely
Do you ever
Think about me...
Think about me
me only
Do you ever
Think about me...
When you're feeling low
Do you wanna call
When you're on your own
Does it hurt at all
Do you ever
Think about me
Do you think about me?...
Post je objavljen 29.10.2007. u 23:25 sati.