Marketing
Reanimation
Eh, evo i ja se vratih nakon onog zadnjeg emo-bu-hu-crybaby-posta. A kad pogledan malo unazad zapravo ih ima nekoliko takvih. Al ne kažen da je to loše... svi smo ljudi i nikad se ne smijen nekom tko iskreno pokazuje tugu. Al ako ti je crkla mačka, plači doma. To nije razlog za kidat žile i reći svima da se desilo.
Emocije. Svi ih imamo. Zašto bi itko triba bit poseban, bolji i osjetljiviji?
khm
Šta se dešava? Vjerojatno ionako nitko više ne posjećuje ovaj blog... davno je prošla blogomanija iz druge polovice prvog razreda kad je čak i BILO ljudi koji su čitali ove samotne retke. Hrpa linkova sa strane ne valja, očit znak da se stvari mjenjaju i nestaju.
A u svačijem životu se takve promjene dešavaju pa i u mom...
Radim nešto šta san u drugom razredu samo sanjao sa svojim prijateljima. Organiziram koncerte u G.U.M. Tremolo zajedno sa svojim dobrim prijateljima. I cili mi se život vrti oko toga, čak ni ne sviran više (al dobro, to je više radi toga šta neman s kim... tj. bubnjara). Al poseban je gušt vidit kad se toliko ljudi zabavlja. Možda san mrvicu seljak koji voli radit i zaradit... bar bi to u ovom gradu značilo bit pošten i radišan. Al ja zarađujen ono šta mogu... satisfakciju samim sobom.
Evo me s Kojom i Domom:
AJTE BOK!
Komentirajte ako oćete da pišen dalje, hehe 
Post je objavljen 29.10.2007. u 21:38 sati.