Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/microbluesparkle

Marketing

Meho












Završio je zanat, ne sjećam se više koji i pošao u vojsku, jer posla u tom gradu nije bilo za njega. Meho je bio dvdesetogodišnjak i pušio je "filter 57", iste one cigarete za koje su govorili da ih puše svi policajci u bivšoj državi, jer su toliko glupi i misle kako u kutijicu propisane veličine za dvadeset cigareta, stane pedeset i sedam. Mnogi su bili oduševljeni takvim "objašnjenjima", iako nitko nije mogao vjerovati da je to baš tako.

On, "januarac", što bi trebalo značiti da je na odsluženje vojnog roka došao u siječnju, brzo se prilagodio atmosferi koja je vladala u "devetki". Artiljerci JNA, u toj vranjanskoj kasarni bili su čudna vojska, a hubičari pogotovu.

Vrlo brzo se usavršio u "paljenju bicikla" svima onima koji su običavali poslijepodne zaspati u spavaonici haubičkog voda. Bio je jedan od najvještijih i najneuhvatljivijih. Za one koji ne znaju; paliti bicikl, značilo je staviti smotuljak novinskog papira između nožnih prstiju usnulog
druga vojnika i zapaliti ga. Kad bi plamen došao do prstiju, njegova vrelina izazivala bi buđenje i kružne pokrete nogu, koje su se nastojale osloboditi neugodnog podražaja. Izgledalo je to kao da žrtva okrutne i neukusne šale okreće pedale bicikla naslijepo.

Meho, kao da je imao nešto posebno sadističko u sebi, jer njemu je to bilo predugo zabavno, čak i nakon što su stariji vojnici istrošili svoje mučiteljske porive na onima mlađima. Uporno je on vrebao neoprezne žrtve i izvrsno se zabavljao.

U meni je dugo kuhalo, ali je izgleda bilo potrebno da i sam postanem Mehina žrtva.

Spavao sam čvrstim snom tog jesenskog poslijepodneva, nakon jednog zaista napornog vojničkog radnog dana. Kad sam se probudio, osjetio sam neugodno pečenje na nožnim prstima. Rekli su mi kasnije da uopće nisam odvozio bicikl, nego samo refleksno povukao stopala pod pokrivač i to me je izgleda spasilo od jačih opeklina.

Prao sam dugo poslije toga stopala u hladnoj vodi kako bih barem malo ublažio bol.

Tko drugi, nego Meho?

Čvrsto sam odlučio osvetiti se i u trenu sve isplanirao. Ne, nisam namjeravao paliti Mehi bicikl. Imao sam bolji plan. Izvukao sam poljski telefon s induktorom i telefonske kabele iz skladišta s tehničkim sredstvima. Bio sam skladištar pa mi je to i bilo moguće. Induktor je mogao pošteno protresti onoga tko bi se prihvatio za njegove kontakte.

Cijeli je haubički vod spavao, a ja sam te noći bio dežurni jedinice. Navukao sam kacigu na glavu i plinsku masku, kako slučajno ne bih bio prepoznat. Na kraju spavaonice Meho je u svom krevetu zadovoljno hrkao. Jedan sam kraj dvožilne telefonske žice čvrsto, ali ipak s mjerom, privezao za njegov nožni palac na lijevom stopalu, a drugi za onaj na desnom.
Odmotavao sam zatim kolut sa žicom sve do izlaza iz spavaonice, gdje sam obje žile spojio čvrsto s kontaktima induktora i sve je bilo spremno za predstavu. Preostalo mi je samo brzo zavrtiti ručicu induktora. Moj zamjenik i dobar prijatelj, Željko, unaprijed se veselio i kesio, jer predosjećao je da će se dogoditi nešto vrlo dramatično.

Moram napomenuti da nisam pristalica metoda doktora Mengelea i da u stvari, nisam ni slutio kako će to Meho podnijeti, ali za moj i sve one nebrojene bicikle, želio sam ga malo
"nagraditi".

Duboko sam udahnuo i brzo zavrtio ručicu induktora. Sa drugog kraja spavaonice, iz mraka, začuo se urlik ranjene zvijeri. Siromah Meho, kao da ga i danas čujem. Ne, nije to bio ljudski glas! To je bila rika nosoroga! Ali, nisam ja tako brzo mislio prestati okretati induktor. Meho se
baš nije snalazio i nije razumio što se dešava. Nešto je opsovao i ponovo legao da će spavati, a ja sam opet zavrtio induktor, još žešće. Prolomio se novi urlik koji je probudio većinu vojnika u spavaonici. Meho se sad razbudio i pokušavao maknuti žice što su bile omotane oko nožnih mu palaca. Nije uspijevao, jer su naleti struje tjerali njegove nožice na nekontrolirana grčenja. U pomoć mu je priskočio albanac koji je spavao ispod njega. Njih su dvojica bili "jarani". Agim je brzopotezno povukao čelične žice koje su podosta zarezale Mehinu kožu oko nožnih prstiju. Bilo je i malo krvi, ali ništa strašno.

Željko i ja hitro smo odvukli žicu i telefon s induktorom u skladište, tako da zapravo nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Meho je psovao i opipavao svoje krvave nožne palčeve. Idućeg dana bio sam jedini na raportu kod starijeg vodnika Dragiše i kao dežurni jedinice
trebao sam mu objasniti događanja od prošle noći.

Rekao sam, ideja je bila moja i jedini sam krivac za taj izgred, ali poslije tolikih paljenja bicikla, a posebno onog koje je mene osobno pogodilo, više nisam imao drugog načina kako urazumiti Mehu, pa kad nitko do sada nije ništa po tom pitanju poduzimao, eto, ja sam odlučio i spreman sam nakon toga snositi posljedice. Dragiša je bio oduševljen "tehničkom izvedbom" i sa podoficirima svojstvenim smislom za pravdu, sve mi oprostio.

Meho se je nakon toga primirio. Više nije palio bicikle, niti je itko drugi to u jedinici činio.

Kad smo se "skidali" i rastajali zauvijek, priznao sam Mehi grijeh, a on me je prijateljski tapšao po ramenu i rekao kako mu je to baš i trebalo.

Meho je bio rodom iz bosanskog gradića Prozora. Grozan je rat prohujao Bosnom. Često se sjetim njega i volio bih da je živ. Nadam se da ima obitelj, kao i ja, te da je barem ponekad sretan.

Vedran






Post je objavljen 29.10.2007. u 21:11 sati.