Trenutno me pere dosada pa sam se sjetila tema koje lebde neko vrijeme tu negdje i ne stižu biti napisane. Nema onog presinga i „ludnice“ s rokovima ovaj čas, pa mogu trabunjati.
O izborima ne želim jer su tema koju trenutno ignotiram. To je tema koju uvijek ignoriram i nešto je što jedva čekam da prođe, da nas više ne maltretiraju audio, vizualno, na TV, uz cestu, u pašteti...
Tako već duže vrijeme pronalazim paralelu koja spaja lijenost i inovativnost.
Postoje ljudi koji su jako vrijedni, uživaju u bilo kom obliku produktivne aktivnosti i bezpogovorno izvršavaju svoje zadatke. To su ljudi znani kao vrijedne radilice. Njih se zove kao pomoć u svaku akciju, berbu, betonažu, kolinje...
Postoji i druga vrsta ljudi koji nikad ništa ne žele i ne vole raditi. Koji bi rađe prespavali dan i bilo kakav posao. To su ljenčine. Njih se rijetko ili gotovo nikako ne zove jer uglavnom zahtjevaju više pažnje nego posao kojeg se treba napraviti!
Samu sebe vidim kao vrstu između...
Ne mogu reći da sam lijena, ali da se ludo veselim svakom bogom poslu... baš i ne. Zato se smatram inovativnom.
Inovacije tipa aviona, leta u svemir, padobrana, ronjenja u dubine oceana, televizije i ostalih, rezultat su snova i vizionarstva. To je posebna kategorija!
Ja bih o inovacijama koje nam olakšavaju svakodnevni život!
Ali od kud mi ideja za temu?
Pred nekoliko tjedana naš zimski vrt je još bio otvoreni trijem s armiranobetonskim stupovima i nadsvođen terasom... dan prije postavljanja prozora je padala kiša pa je unutrašnjost bila nalik na bazen na dijelovima. Prozori su sjeli na svoje mjesto, ali voda je ostala. Moj dragi Kosmički je mislio kak bum se naoružala spužvama i kantama ne bih li to posušila. Yeah, wright! Uzela sam metlu i razmazala vodurinu po suhim dijelovima betona i sve se za tili čas osušilo.
U stanju sam donijeti naramak stvari samo da ne idem dvaput. Načini na koje se „okitim“ su tragikomični, ali sve stigne na mjesto čitavo i u samo jednom potezu... I pitam se kako bi svijet izgledao da nije obogačen ljudima kojima se ne da baš sve raditi, a svjesni su potrebe odrađivanja posla!!???
Dragi moji, ne bi bilo vodovoda kao takvog, jer bi se svima i uvijek dalo otići do bunara i nositi kante i kante vode potrebne za kuhanje, piće i pranje!
Ne bi bilo mašine za pranje veša... jer bi sve žene oduševljeno nosile korita puna zmazanog veša na potok (jer nema vodovoda!) i tamo cijeli dan vrijedno lupale jadnim komadima odjeće po rifljačama i kamenju... i slatko iscrpljene zaspale.
Ne bi bilo ni suđerica!!! Kome je palo na pamet izmisliti stroj koji pere suđe dok gazdarica mirno plete (npr.)? Nekoj „lijenoj“ osobi kojoj nije bio gušt sate provoditi kraj sudopera, rukama do laktova u sapunici i noktiju izlomljenih struganjem tava.
Ne bi bilo prijevoznih sredstava: kotača, kola, kočija, pa i automobila! To je smislio netko lijen nositi stvari od točke A do točke B. Pa je mozgao kako olakšati i ubrzati proces... dok mu se kotačić u glavi nije okrenuo i – eto kotača...
Pa je netko pametan smislio aparat za kavu. Tako ne moramo stajati uz štednjak i čekati da zakipi voda i da ne prekipi kava... odemo se umiti i oprati zube, a za to vam vrijeme vaš vjerni aparat pripremi omiljeni napitak!
Usisavač prašine bi ostao san! Još bismo svakodnevno satima mlatile metlama i gutale tone prašine nakon obavljenog posla. Dobro, valjda bismo za vrijeme dok se prašina sliježe otišle na potok oprati veš!
A tek centralno grijanje? Ujutro ustanete u 5, do 5:30 čistite kamine od pepela(po jedan u svakoj sobi... cca 3-4 kom!), zatim se donese triješće i papir, raspiri vatra, donesu drva, sve zasipa ugljenom... i eto već je 7 i morate se spremati za posao... fino namirisani svježim jutarnjim dimom!
Ne bi bilo ni telefona da nekom nije išlo na živce poslati informaciju i čekati na odgovor danima i mjesecima... a onda su smislili internet! Pa mi lajave babe možemo raditi i istodobno žlabretati s istomišljenicama!
Ne bi bilo kalkulatora jer bismo imali vremena računati sve „pješice“, pa to i iskontrolirati (opet „pješice“)... svima bi se to dalo jer bismo svi voljeli matematiku i algebru! Pa se otišlo i korak dalje pa je kompjutor olakšao i ubrzao puno manualnih poslova!
Pa šivača mašina, razne pile, bušilice, blanjalice...
Kako se nižu rečenice, tako meni sijeva sve više tih i takvih rezultata nečije lijenosti! Zato kad mi se zada zadatak ja ne skočim odmah u akciju, nego promislim može li se to brže i lakše obaviti? Ko zna kad mi nekaj korisno padne na pamet!!!
Post je objavljen 29.10.2007. u 15:39 sati.