Marketing
Kimana - Zebra Safari (Savana)
Popevši se na kamion i primivši se za štangu od kamiona poput nekog majmuna hvatača, toliko da su mi članci na prstima jednostavno pobijelili, pokušavam lijevom rukom izvaditi fotoaparat i otvoriti torbicu u kojoj se nalazi.
Svuda oko nas trava, žuto zlatne boje, suha..... i niti jedne životinje na vidiku. Vozač nam objašnjava da su ove
visoravni(ce) prepune životinja svih vrsti no sada je sušna sezona pa su većinom u potrazi za boljim pašnjacima otišle put Tanzanije. Pokazuje nam smjer i veli da je to svega 2 sata vožnje odavdje.
Ono što me pomalo čudi je da su putevi u toj divljini poprilično dobro ugaženi i pregledni. Očekivao sam probijanje kroz nekakvu visoku travu i žbunje.
Hm.... Možda je to i bilo tako za prve istraživače ili turiste, sada je safari sa životinjama unosan posao i jednostavno krajolik se prilagodio, silom kotača i ljudskog djelovanja.
* * *
Prešavši pravo raskršće, skoro pa da su mogli instalirati semafor, u daljini se nazire nekakva prašina i vozač nam veselo javlja da idemo pogledati što se dešava. Približivši se ugledasmo samo krdo gnuova i zebri koje su vidjevši kamion zastale i podigle glave.
Ne znam zašto ali osjećaj da sam ustvari ja to što se promatra na safariju, a ne oni , zbunio me skroz. Jednostavno te životinje od silnih turista postale su polupitome.
Ma dobro drže se one još uvijek na pristojnoj udaljenosti od 15-20 metara, što je baš dobro obzirom da vozač staje i daje nam priliku za fotografiranje, ali nekak mi djeluju poput onih u ZOO-u samo bez kaveza.
Zebre i gnuovi
No dobro valjda će biti i boljih prilika za slikanje. I tek što me misao napustila vidim na nekih 10 metara sa desne strane 5-6 zebri na nekakvom humku kako pasu i pomislim si joj kakva dobra fotka.
Nanišanim i .....
Čekaj , budite ovak kak sam vas našal, ne okrečite se.
Spustim fotić i pokušavam otkriti uzrok njihovog čudnog ponašanja. Ništa što mogu golim okom zapaziti. Nisu otrčale što znači nas se ne boje.
OK. Pokušajmo ponovo.
Nišani i ..... Ma daj molim vas budite mirne bar dvije sekunde i ne okrečite se. Polako dobijam dojam da im je ovo nadmudrivanje sa mnom nešto što su vježbale i radile mnogo puta. Ne znam kako si drugačije objasniti situaciju u kojoj me životinja gleda u oči do onog trenutka dok ne prinesem fotić i pokušam je uslikati. Tada se poput paradnog konja okreće i pokazuje mi pruge - i guzicu. I da stvar bude gora to se događa poput domino efekta jer uskoro vidim cijelu grupu zebrastih guzica ispred svog objektiva.
Odustajem. Zasad.
* * *
Prijedlog je da odemo do šumarka koji navodno sadrži i rijeku i potražimo slonove tamo. Ma vozi samo čim dalje od ovih, ovih.... Uf...
Šumarak je tamo. I riječica (više poput potoka) je tamo. Ali di su slonovi?
Obrazlaže nam da slonovi vole tumarati okolo i da su vjerojatno otišli na drugi kraj. Nažalost njemu u ruti ne piše da idemo tamo tako da, bar zasada ništa od slonova.
Hm... Kad sve zbrojim i oduzmem nakon sat vremena truckanja vidjeli smo manje životinja nego u Bamburi parku. I taman počeh proklinjat svoju "sudbu kletu" kad stadosmo. U daljini cijela porodica pavijana. I približava nam se. Čekamo kao zapete puške i škljoc..
Pavijani
Priča nam naš vodič da se ove beštije, koliko god majmunoliko izgledale, ne bi bojale napasti nas i da bi na kamionu bile za manje od sekunde. Tek što je to izustio jedan od povečih primjeraka zijevne i dadne nam na uvid svoje predivne duge očnjake.
Ovo nam stvarno ne treba ovdje gore. Right guys !?
Čini mi se da im nismo niti pri samom dnu jelovnika jer uskoro vidimo... a što drugo nego crvene guzice.
Izgleda da je to ovdje običaj. Kad ti je nešto dosadno okreni se i pokaži mu pozadinu.
Nismo čekali predugo na novu prigodu. Jasno ne trebam više naglašavati sa koje strane sam dobio smješak.
Impale
* * *
Polako sam ogladnio od svega ovog "uzbuđenja" i priznajem kad se vratimo u lodge natrpati ću tanjur sa ama baš svakim ponuđenim indijskim specijalitetom.
Kamion vrluda amo tamo. No moj želudac misli dosta je bilo za danas. Nema ovdje ništa što bi me moglo oraspoložiti više od piletine u curry umaku i još par chapatija sa strane.
Nešto je pretrčalo sa jedne strane puta na drugu.... Zatim još jedno, pa još..... Djeluje mi poput.... Bataka i prsa i krilca......
Mislim da me udarila sunčanica ili nekakva fatamorgana od silnog razmišljanja o večeri.
Po prvi puta imam osjećaj da vozač može čitati misli... ili mu je do ušiju doprlo zavijanje iz mog želuca....
Skrećemo sa puteljka u grmlje i pronalazimo cijelu obitelj kaskadera koji vole pretrčavati cestu netom prije prolaska kamionskih kotača.
Stoj, stani. Večeraaaa!
Ovo je previše čak i za moje suputnike. Imam osjećaj da je vozač ubacio u višu brzinu jer za tili čas stižemo do mjesta gdje se zaustavljamo i po prvi puta tijekom safarija silazimo sa kamiona. Prvi koraci u afričkoj divljini su sve samo ne sigurni. Odredio sam si jedan poveći kamen kao najudaljenije mjesto do kojeg mogu ići, a da imam šanse vratiti se na kamion prije većine životinja koje bi mogle odnekud proviriti.
Skočivši sa predzadnje stepenice podignem mali oblačić prašine. Izgleda da ovdje padalina nije bilo već tjednima. Uskoro na tlu ugledah i pukotine nekih 5 cm široke koje su samo potvrdile moje razmišljanje.
Onaj blesavi osjećaj kako bih baš mogao prošetati okolicom i izvaliti se u travu, nakratko prostruji mojom glavom. Brzo se saberem i pogledam prema vozilu. OK. Za sada sam još u sigurnoj zoni. Mislim da je to to. dalje ne idem.
Čujem poziv da bismo trebali poći jer se polako počinje tamniti. Čekajte da napravim još jednu....
Savana
Dosta za danas. Vraćamo se umorni od truckanja, ne baš prezadovoljni ulovom. Dakle to je to. Safari. Iskeno pa i nije baš ono što sam zamišljao, a pogotovo ne onako kako sam zamišljao.
Nekako ću se pomiriti sa time da nisam skupio trofeje svih onih životinja koje često šeću zasonom u mojoj sobi kod kuće, pogotovo jer će prilika biti još, a pogotovo kad ubacim nešto u ovo krulocvileće stvorenje iz moje utrobe.
* * *
Po dolasku u lodge odoh u svoj bungalov, skidam prašnjave hlaće i obuću i trčim pod tuš. Do večere je još nekih 45 minuta tako da možda nakon što se osvježim malo prošvrljam okolo. Vidio sam neki dućan sa suvenirima i za oko mi je zapela karta Kenije sa popisom i slikama svih nacionalnih parkova.
Čuo sam da sutra nakon doručka idemo u Tsavo West, pa me baš interesira kuda ćemo putovati i što bi mogao očekivati.
Mada bi mi današnja lekcija iz safarija trebala reći da je najbolje ne očekivati ništa, iznenađenja su onda posvuda.
U malom dućančiću zatičem nekoliko mojih susjeda kako premeću rezbarije i slikarije te ih pregledavaju i vraćaju. Cijene su, poprilično visoke, obzirom na one iz Mombase, no ne previsoke. Uzimam svoju kartu i otvaram je ne bih li se uvjerio da je to ono što želim.
Plaćam na uobičajeni način potpisom i brojem sobe + ime hotela. Izgleda da je to univerzalno prihvaćena valuta u African Safari Clubu.
Sviđa mi se i volio bih nastaviti plaćati tako i nakon što se vratim doma.
Na terasici na kojoj je poslužena večera nema baš previše ljudi. Valjda će doći - pomislih te se smjestim blizu hrane. Da ne gubim previše energije na šetanje od stola do tamo.
Pridružuju mi se i suputnici te po njihovim licima vidim da je svježi večernji zrak nešto u čemu žele uživati čim dulje. Nakon večere naručili smo po čašu pive, svaki..... Pa onda još po jednu.......
Osjećaji su se ispremješali sa alkoholnim parama. Moj engleski postaje sve više nerazumljiv i za prevoditeljicu britanku. Naime sa muškim dijelom para se baš ne razumijem ponajbolje, valjda zbog akcenta ili se ne želi truditi razumijeti moj pidgin, pa mu treba prevesti počesto. Pogledavamo prema nebu koje je prošarano tonovima narančaste, crvene i ljubičaste. Svježina se sve više osjeća na koži i postaje mi jasno zašto su oni ponijeli veste.
I tako uz prebiranje po dojmovima i gatanja iz pivskih čaša zaključismo da je najbolje poći prema bungalovima i sklopiti oči. Sutra treba opet biti svjež i odmoran jer čeka nas stotine kilometara afričkih puteva.
Pozovemo stražare, koji su se naslonili na obližnju ogradu, da nas otprate natrag do kućica. Mislim da bi u ovakvom stanju bili lagan plijen čak i za lovca početnika.
Maasai stražari
Ispred kućice su upaljena svjetla, vele da tjeraju divlje zvijeri jer se to njima čini kao vatra - valjda. Isto tako nam napominju da kad uđemo unutra zaključamo vrata i ne izlazimo van bez potrebe.
Skidam prekrivač sa zebrastim uzorkom i liježem na krevet. Uskoro dovućem isti nazad i pokrijem se. Slike safarija i dojmova iz Mombase počinju se miješati u nešto između sna i jave. Čas vidim zebre i antilope kako skaču, čas djecu koja se smiju, pa se sjetim one djevojke i obećanja za iduće putovanje.
Vani se sve češće čuju oni zvukovi koje proizvode zebre pomiješani sa topotom njihovih kopita.
Zvuči mi kao da se smiju baš ispred mog bungalova, i to baš iste one koje su mi prije par sati pokazivale svoje pozadine. Postaje sve hladnije i počinjem žaliti što nisam ponio pidžamu. Dovlačim još jedan prekrivač sa susjednog kreveta i sklupčavši se ispod njih zaspim. Uskoro Afrika utihnu.
Barem što se mene tiče...
Post je objavljen 28.10.2007. u 08:46 sati.