Dolaze mama i tata.
I, kao i svaki put, ne znam što da mislim o tome, veselim li se ili ne. U stvari imam tremu.
Volim ja svoje roditelje, to uopće nije upitno, i sigurna sam u njihovu ljubav i potporu i u to da su sve što su radili podredili nama i da nam žele samo i isključivo najbolje.
Ali teško je kad nas dijele godine odvojenog života. Oni o nama vrlo malo znaju. Tata je još cool, ali mama ima gotovo panične pokušaje da se uključi u naše živote, što ja potpuno razumijem, ali to radi na krivi način - tako da pokušava nametnuti svoje mišljenje.
Jebiga, za to je kasno, mama. Možeš saznati detalje, mogu ti sve ispričati i neću ništa od tebe skrivati, ali samo ako si ti to spremna čuti bez osuđivanja.
Nemaš više pravo donositi odluke umjesto mene.
Mi bismo imale stvarno dobar odnos da je ona spremna to shvatiti...ovako se uvijek lome koplja na istim stvarima, što umara i stvara frustraciju. I onda se desi to da ja iz silnog grča i potrebe da sve dobro prođe postignem suprotno - postanem zajedljiva i nervozna, skačem na svaku sitnicu i bezveze je, i nehotično, povrijedim.
I onda ona ode doma tužna, a ja ostanem doma sjebana.
Trebale bismo obje malo popustiti...a jebiga kad sam tvrdoglavost naslijedila od nje.
And now for something completely different.
Volim tvoju nježnu stranu, i volim to što sam jedina koja je vidi, i to što ti je neugodno to izreći, i što se u takvim situacijama uvijek praviš da napola spavaš - samo zato da ne bi susreo moj pogled jer bi onda izgubio ono malo hrabrosti što odnekud iščupaš. Volim to što znaš preda mnom biti slab, a da toga nisi ni svjestan.
To ću ti sve jednom reći...čekam da padne još koja cigla s tvog zida ogorčenosti.
A, po prvi put u životu, uživam u čekanju.
Post je objavljen 27.10.2007. u 11:56 sati.