Kad govorimo o životu, često se pitamo i koja je svrha života, čemu živjeti kad ćemo jednom ionako jednom umrijeti, da li nam je rođenjem određena sudbina i bezbroj teških pitanja o kojima treba puno razmišljati.
Za mene je život jedna duga i maglovita cesta. Na toj cesti ima mnogo ljudi koji nose crnu odjeći, koji su zli i koji ti nikada neće reći gdje trebaš skrenuti na semaforima. No, da ne bude baš sve tako crno, ima i onih koji će ti rado dati neke savjete kad zalutaš. Ti ljudi nose šarenu odjeću, ali ih je puno manje. Dok tako putujemo cestom, postavljamo si mnoga pitanja. Često se pitam, zbog čega ja to uopće putujem? Je li to zbog nekog običaja ili to neka hirovita bića igraju „Čovječe, ne ljuti se“ i svakim bacanjem kocke određuju naš put. Ako je to istina, onda smo mi stalno „na iglama“. Nikad ne znamo što će biti jer ta igra traje stalno. Ta maglovita cesta je dosta teška jer smo stalno u neizvjesnosti, a što je najgore samo vrijeme potvrđuje naše sumnje. I dok se tako vozimo maglovitom cesto te istodobno čekamo sljedeći krug bacanja kocke, događaju nam se i dobre i loše stvari. Kad odjednom dođemo u slijepu ulicu, shvatimo da je naše putovanje gotovo. Tada se lagano okrenemo prema nazad i sve lijepo pogledamo. Kao prvo, vidimo da više nije maglovito. Kao drugo, vidimo sve one greške i sva pogrešna skretanja na semaforima. Treće, vidimo i sva ona dobra skretanja i odluke, te shvaćamo da naše putovanje ima smisla.
Ljudi, oni koji još putuju, ili su tek počeli putovati trebaju samo gledati znakove na putu i slušati govor svog srca. Tako ćemo znati koji je pravi put i lako savjetovati druge ljude na cesti.
Post je objavljen 26.10.2007. u 20:23 sati.