Evo da se podsjetim gdje sam bio prije nešto više od tri godine (25.listopada, 2010.) kada sam počeo sa ovim svojim pokušajima.
Kao i obično u našem hrvatskom biću, uvijek ponavljamo iste priče, valjda tako i treba da bude, dok se jednom ne ispriča konačna priča. Žao mi je što ne mogu imenovati autora ove pjesme. Pri pokušaju logiranja na dole navedeni blog, nije bilo moguće doći do njega, ali je zato ONOMATOPEJA POSTOJANJA pronađena na drugim prostorima, gdje je branitelj.blog.hr naveden kao izvor. Eto to su te sitne radosti koje nas ispunjavaju kada komadić naše duše prenesemo i podijelimo sa drugima. Ovo su dakle bili moji blogovski počeci, da bi napravio krug do nekog novog početka!
Za danas ću mislim zaključit sa ovim posuđenim tekstom prenesenim sa bloga.http://ruskigaleb.blog.hr/
Provjerom u uvodu rečeno, onako na brzinu, čini mi se da je ovo blog koji vrijedi posjetiti.
Hvala autoru !
Branitelj
ONOMATOPEJA POSTOJANJA
Ne, ja neću šutjeti,
nije u opisu mog životnog puta,
iako krhak kao mlada lozica
obavijena oko trula hrasta
još se opirem usudima
i odolijevam pokvarenim ljudima,
samozvanim ovozemaljskim bogovima
sa zloćudnim mozgovima
koji rafiniranim pokretima
kao u profesionalnih lopova
kradu naše komadiće snova
i posljednje zalogaje ponosa;
Zloban i licemjeran osmjeh
u obuzdavanju našeg prkosa:
njihova je nastrana profesija….
Ne, ja neću šutjeti,
nisu zato upaljene svijeće
mojim precima u kamenitim brdima
i nisu zato vijenci na grobovima
žrtvovanih generacija;
Obvezuju me suze samohranih majki,
udovica bez medenih mjeseca,
izdanih ratnika bez hrane i metaka
u sudbonosnim bitkama,
ostavljenih zmijama i vukovima,
zlotvorima sa okrvavljenim rukama;
dok su Jude u bijelim sakoima
nazdravljali u blindiranim dvorima
Ne, ja neću prešutjeti
i nikad neću pristati na letargiju,
na onomatopeju postojanja…
dovoljno sam ogorčen za ironiju,
dovoljno napaćen za procesiju,
nedovoljno mlad za bijeg i strah,
i prekonzervativan za ,,bijeli prah,,
Mene nećete naći u poljima suncokreta
i okrenut sam uvijek protiv vjetra,
moje vjetrenjače ne pokreću bure i juga:
rade na pogon od suza, radosti i tuga,
I ne, ja nikada više neću prešutjeti;
ja neman vremena pokoren živjeti.
Post je objavljen 29.12.2010. u 14:44 sati.