Negdje tako na pola puta do sna po glavi mi se počnu motati svakojake misli...lijepa mjesta na koja bih želio otići, poneka stresna situacija koja me okrznula taj dan, budućnost, prošlost...i nekako kroz taj zamućeni sneni obris u misli mi dolazi moja sadašnjost.
Počinjem lagano kliziti po njoj...i sve nekako u meni zadovoljstvo. Stvarno mi je onaj koji od gore vidi sve dao da imam sve što čovjek poželjeti može...okružen sam ljubavlju, poštenjem i časti, imam dovoljno da mi je svakoga dana srce puno.
Ali to je moj svijet, svijet koji sam oko sebe izgradio, svijet koji je spontano postao okružen sve višim i višim bedemima. Bedemima kojima pokušavam zaustaviti iskrivljenu stvarnost da mi naruši mir koji u mojem svijetu vlada. Svi ti sivi ljudi koji kao da su izgubili životnu nit, puni pogrešnih razmišljanja i stavova, a najgore od svega toliko umrtvljeni da pozitivni podražaji oko njih jednostavno ne dopiru ka njihovim receptorima. Jednostavno su iz svojih života izbrisali te neke osnovne životne vrijednosti...ljubav, poštenje i čast. Teško mi je o tome iti govoriti, teško mi je svakodnevno biti okružen tim sivim licima kojima se boja vraća jedino kada im pred nosom mahneš lovom, pozicijom ili korišću...nekako...nekako me to rastužuje.
Rastužuje me ovaj svijet koji živi u iskrivljenoj stvarnosti zajedno sa svim tim pomaknutim vrijednostima koje se postavljaju kao bitne....a zapravo su toliko isprazne i otužne da bi ih trebalo utopiti u kakvom dubokom grotlu aktivnog vulkana.
Zašto svi nisu kao moj mali pas...
Post je objavljen 25.10.2007. u 08:33 sati.