Marketing
zelenookoj..
i nikako da zaboravim taj pogled
nikako da pretrpim ružičaste naočale na velikim očima
nikako da nestane taj strah
da će zauvijek otići
nestati
izgubiti se
djevojčica..
kao da je odavno ostavila svoje crvene cipelice
na tračnicama perona 503
gdje vagoni godinama služe
skitnicama
odbačenima
usputnim ljubavnicima..
kao da je nestala pod krinkom sumraka
noseći pretežak teret korijena svoje tužne vrbe
koju je gledala kako i posljednjim udarcem
pada preko bazge
na ljuljačku
i na dom njenog odbjeglog psa..
i ono što me kopka u dubini tih vijuga
moderno zvanih mozak
je li otišla dobrovoljno
da li je jednostavno prestala postojati
ili ju je otela riječ kojoj se divimo - budućnost?
da li se istrgla iz mog naručja
jer sam preduboko i predugo kopala
njenim podzemnim tunelima
koje je tako željela sačuvati za sebe
i svoje patuljke..
i na kraju koliko smisla ima
tragati za zelenookom
i ubijati samu sebe od očaja
od tuge
od nevjerice..
koliko smisla ima stavljati ružičaste naočale
i praviti se da dioptrija nije -2
i zašto se bojati
da će zauvijek otići
nestati
izgubiti se
djevojčica
kad je ispod staračkih pjega još uvijek samo koža..
Post je objavljen 24.10.2007. u 23:42 sati.